“Vrijeme je za suosjećanje, vrijeme je za solidarnost. Prestanimo s mržnjom, prestanimo s ratovima i podjelama koje vode do samouništenja. Sjedinimo se u boli, pomozimo onima koji trpe u Turskoj i Siriji, gradimo mir i bratstvo u svijetu” – ovo je vapaj pape Franje.
U Turskoj i Siriji gdje je potres napravaio pravu tragediju: ruševine, deseci tisuća mrtvih i ranjenih, bol…Ipak, progovorila je međunarodna solidarnost. Pritekli su u pomoć Grci s kojima Turska ima sporove, Izrael, a da ne govorimo o ostalim državama na svim kontinentima. U ovoj trgediji zrcali se ljudska solidarnost, bratoljublje. Hrvatski karitas i vlada pritekli su u pomoć među prvima.
Istovremeno, nedaleko Turske traje užasni rat. Ruska agresija na Ukrajinu odnosi svaki dan desetke mrtvih, milijune prognanih, razaranje gradova, stambenih četvrti. A zašto? Demonstracija sile nad slabijima? Ima li u Rusiji, velikom ruskom narodu, snaga koje će hrabro reći ne ratu? U povijesti se nije dogodilo da se agresija zadovoljila “komadićem” teritorija. Uspjeh u osvajanju motivira osvajača u ludo osvajanje pri čemu izgubi osjećaj realnosti. Tu je njegova kratkovidnost i poraz. Svemu dođe kraj. Ruski će narod platiti cijenu. Ruska pravoslavna crkva na čelu s patrijarhom Kirilom treba jasno reći ne ovom besmislenom bratoubilačkom ratu. Sanjamo dan kad će Rusi i Poljaci, Ukajiinci, Bjelorusi i Finci, Hrvati i Mađari, Srbi i Bugari, Talijani i Njemci, Francuzi i Crnogorci, Bošnjaci i Englezi, Arapi i Amerikanci, Kinezi i Iranci…surađivati u ekonomiji, sportu, kulturi i tehnologiji…Nemamo druge planete nego ovu našu planetu Zemlju koja nam je svima brod koji plovi svemirom…Naša različitost nije i ne smije biti prokletstvo nego šansa za suradnju…
Gospić danas suncem okupan: u predvečerje pogled na Velebit
Solidarnost i donrotu na djelu mogli smo danas iskusiti u gospićkoj bolnici na rutinskom pregledu.. Jedna od grubih izreka glasi: “Nek institucije rade svoj posao!”. Ovdje se radi o ljudima s imenom, identitetom, svojim radostima i tugama, ponekad bespomoćnosti pred zagrljajem smrti. Ipak, drago nam je doživjeti lijepu riječ, ohrabrenje sestara, liječnica odnosno liječnika. Bez te ljudskosti, topline, empatije, institucije bi bile hladne, bešćutne, naši domovi za starije građevinski savršeno izgrađeni ali hladni.
Jedan je dječak, kad je došao iz škole, upitao oca: “Tata, može li Bog biti bolestan?” Otac odgovara: “Ne sine. Bog je sve pokrenuo, svim upravlja i sve uzdržava: on je izvor života, zdravlja, ljubavi”. Tada će sin: ” A zašto je velečesni na kraju mise rekao: “Danas je Bog našeg dobrog liječnika pozvao k sebi”. Djeca nas iznenađuju svojim pitanjima. Oni koji žive za druge i živote daju za druge iz ljubavi i vjere rađaju se za vječnost. Vjerom i ljubavlju izručujemo se u Božje ruke a Bogu je sve moguće…Pred naše oči dolazi slunjska mlada liječnica Koraljka koja je preminula u 32. godini pred kojih 20 godina, ostavila troje djece i muža. Bila je to draga osoba koja je izgarala za pacijente ali ju je nadahnjivala ljubav Božja. Ona je gledala svijet Božjim oćima, iz Božje perspektive. Onda naša patnja, bol, ljubav, smrt…izgledaju sasvim drugačije. Tako će neki reći: velečasni služi Bogu pa ipak oboli, trpi i umire. To je djetinjasto razmišljanje. Dragi Isus je sama Dobrota i Ljubav pa je trpio u sramoti, samoći i silnoj patnji. Bog je s nama u našoj patnji u Turskoj, Siriji, u bolnicama s pacijentima kojima ističe zemaljsko vrijeme…Jedino nas Isus Krist može ozdraviti za život vječni: on je put, istina i život.
Gospić u predvečerje