Jučer 28. srpnja proslavljen je Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba. Tiho ali ne bez odavanja priznanja onima koji su prenijeli i prenose na mlade životnu mudrost. Djeca i stariji (bake i djedovi) prirodni su saveznici. Oni imaju vremena i strpljivosti za djecu dok roditelji imaju puno zahtjeva, nemaju vremena, u žurbi su. Zato su bake i djedovi melem na ranu djeci kojima treba nježnosti i strpljenja u odrastanju. Jedna je unučica držala svojoj baki posmrtno slovo. Napisala je na papir i čitala kod groba pravi hvalospjev svojoj baki. Spomenula je i kljukušu koju je baka znala čudesno pripremati te briznula u plač. Svi smo zaplakali i velečasni je zastao. Nažalost, u naše doba unučad ne mogu često puta odrastati s bakom i djedom nego ih samo povremno posjećuju. Šteta. Ipak, i ovi kratki susreti ostave trag u dječjem odrastanju.
Ljaga na OI – Otvaranje olimpijskih igara ostavilo je mrlju koja će ostati neizbrisiva. Za čije potrebe i u čiju korst su organizatori karikirali poznato remek djelo Leonarda da Vinci-ja, sliku Isusove zadnje večere? Inscenirali su na Isusovo mjesto jednu odebelu razgolićenu babu, a učenici su mješavina nekih tipova raznih spolova. Kršćani su povrijeđeni i začuđeni. Olimpijske igre bi trebale ujediniti ljude, zaustaviti ratove a one karikiraju kršćanske svetinje. Ogavno i bezobrazno. Crkva je u svojoj dugoj povijesti proživljavala progone, izrugivanja, tisuće mučenika je u njenoj povijesti, ali nismo očekivali od međunarodnih olimpijskih igara u Parizu ovakvo izrugivanje milijarde i 300 milijuna katolika. Pariz se ovim svrstao ispod razine jedne afričke prijestolnice. Pitaju se kršćani diljem svijeta bi li se usudili ovako izrugati svetinje islama? Zašto tu nisu pokazali svoju “hrabrost”?
