60 godina svećeničke službe mons Marijana Ožure

14 tra

U subotu 15. travnja u 11 sati mons. Marijan Ožura slavi dijamantnu misu, 60 godina svećeničkog služenja i to u Ličkom Osiku.

Mons. Marijan Ožura rođen je 28. studenog 1937. u Gorskom Kotaru, u dolini rijeke Kupe u mjestu Hrvatsko, župa Turke, na slovenskoj granici. Roditelji su mu Vicenca i Rudolf. Jedno je od petero djece u obitelji: četiri brata i jedna sestra. Drugi svjetski rat, najveća sramota kršćanske Europe, ušao je u svaki kutak Europe pa tako i u Gorski Kotar. U ratu roditelji odlaze u Virje u Podravinu s ostalom djecom a Marijan ostaje s djedom. Nakon vrata svi su se okupili. Ubijena su mu dva ujaka.Osnovnu školu završava 1950. u Osilnici, nižu gimnaziju u Fari. Godine 1953. odlučuje se za svećenički poziv. Bila je to hrabrost jer je crkva progonjena, mnogi svećenici ubijeni a živući  pod stalnom prismotrom tajne službe, u školama je ateizam službeni svjetonaor.  U takvim prilikama odlučiti se za svećenički poziv bila je hrabrost. Upisuje sjemenišnu gimnaziju u Rijeci. Ali komunističke vlasti počinju progone crkve, zatvaraju sjemeništa, nastavlja u Pazinu. Služio je vojni rok  u JNA od 1957. do 1959. Nastavlja dalje studij bogoslovije u Pazinu do1963. Zaređen je za svećenika u Senju 31. ožujka 1963.  Mladu misu slavio je 14. travnja 1963. u svetištu MB na Trsatu  a sekundiciju  u Osilnici.

Biskup ga šalje u Certingrad, župa na granici s BiH.   Svećenici su bili u tom vremenu  uz narod i s narodom. Dijelili su oskudicu ali i vjeru u bolje sutra. Taj izranjeni i obespravljeni narod nalazio je u crkvi utjehu i hrabrost za život.  Okupljanje u crkvi i navještaj Radosne vijesti  prvotna je zadaća pastira. Prve Pričesti, Krizme, vjenčanja i krštenja…U svom djelovanju pripremio je 2304 krizmanika. Godine 1971. Krizmi su pristupila  383 krizmanika. U župi Cetingrad od 1963. do odlaska u mirovinu 2020. u župi je ukupno krstio 4.893, krizmao 4.120, vjenčao 1783 para. te ispratio 2671  pokojnika. On je fenomen što se tiče pamćenja imena župljana. On zna napamet brojeve kuća, imena članova obitelji i rodbine…

Šesdesetih godina režim je morao otvoriti granice jer je nezaposlenost bila velika. Župljani odlaze u zapadne zemlje. Ali počinju i obitelji iseljavati i u Austarliju, Kanadu, Novi Zeland..Oko 600 župljana je iselilo u prekooceanske zemlje. Ovaj znak vremena monsinjor Marijan je pročitao. Obilazio je iseljene župljane u Australiji, Kanadi, Novom Zelandu. Naporno je to bilo ali on je imao snage i hrabrosti. Uza sve druge obveze i pastoralni rad obnavljao je crkvu. A radi se o najvećoj crkvi ne samo u dekanatu nego u ovom dijelu Hrvatske. Stavio je bakarni krov, vitraj prozore, orgulje obnovio. S ponosom je pokazivao crkvu svakome, radovao se dječjom radošću. Crkva je poljubac Božji ovom kraju.

A onda dolzi razdoblje velikih promjena u Europi i kod nas. Komunističko carstvo se urušava. Padom Berlinskog zida 1989. demokracija dolazi u istočne zemlje. Mi smo se radovali demokratskim promjenama. Izabrana je prva demokratska vlast 1990. Željeli smo biti u europskoj obitelji naroda.  Ali mračne snage nisu  to mirno gledale. Počela je agresija na mladu Hrvatsku demokraciju. Krvavi Uskrs 1991. početak je agresije. Gledali smo na istok i zapad i očekivali pomoć ili bar podršku. Morali smo se osloniti na Božju pomoć i našu mladost koja je pružila zadivljujući otpor. Slunjski je kraj u okruženju. Pokušavamo se prilagoditi prilikama. Zadnju misu slavio je mons. u Cetingradu na Svisvete 1991. Već 4. studenog 1991, zapaljivim granatama pogađaju crkvu i crkva je u plamenu. Pred opasnoću je odvozio u V. Kladušu dio crkvenog inventara: kipove, križni put, matične knjige. Bilo je to pametno.  Agresor je župu Cetingrad posve okupirao do 16. studenog 1991.Monsinjor se povlači u V. Kladušu u Bih i ovdje ostaje do 1994. U Kalduši je katolička zajednica. Muslimani su pokazali solidarnost  prema velečasnom kao i mnogim prognanicima iz slunjskog kraja koji su se povlačili preko Bosne. Mnogo je dobra učinio velečasni za prognane ljude i muslimane. Slavio je misu po kućama. Katoličko selo Šmrekovac njegovim zalaganjem dobilo je groblje pa su se mogli zakapati jer je cetingradsko groblje okupirano. Život u neizvjesnosti, strahu, neimaštini ali je bio s narodom.

Dana 20. kolovoza 1994. krenuo je veliki konvoj muslimana i Hrvata prema Karlovcu pod zaštitom UNPROFOR-a. Zbog međumuslimanskog sukoba nije bio moguć ostanak u Kladuši pa je mons krenuo u konvoju prema Karlovcu. U Vojniću su ga prepoznali i izveli iz konvoja. Doček s udarcima i psovkama. Odveli su ga u zatvor. Mnogo je intervencija bilo za njegovo oslobađanje. Nakon 20 dana ostavili su ga karlovačkom predgrađu Turanj blizu crte razdvajanja. Na čudesan način je izbjegso minu koju su mu postavili. Došao je na slobodni u Karlovac na veliku radost. Nastavio je živjeti u Karlovcu koji je primio veći broj prognanika iz slunjaskog kraja, Godine 1995. pozvali su ga u Australiju naši ljudi. Došao je slavni povratak 6. kolovoza 1995. Crkva u Cetingradu nakon što je spaljena preostale zidove agresori su digli u zrak. Niti jedna kuća čitava. Ruševine. Počela je velika obnova. Izgrađena je nova crkva istih dimenzija, novi župni stan, dvorana…Održao je misije kao duhovnu obnovu.

Dočekao je zlatnu misu, 50 godina svećeništva, koju je proslavio u Cetingradu  29. lipnja 2013. Gosti su bili i muslimani kao na pr. Fikret Abdić.

Godine 2017.  biskup ga je stavio u mirovinu a župu je preuzeo vlč. Stanko Smiljanić. Ostao je u župi i pomagao.  Župu danas vodi vlč. Ivica Tolla.

Godine 2022. otvoren je svećenički dom u Gospiću u kojem je monsinjor našao smještaj. Moramo priznati da dostojanstveno živi godine  mirovine. Narušenog zdravlja ali vedra duha. Raduje se svakom posjetu, raduje se Božjem narodu koji živi od vjere. Iza našeg monsinjora, slavljenika, stoji plodan svećenički život. Dobio je i spomenicu Domovinskog rata, javno priznanje županije, nagradu općine Cedtingrad za životno djelo, zahvalnicu Karlovačke županije i druga. Čestitamo!

Crkva u Cetingradu: slavlje Velike Gospe