Danas u 11 sati župna crkva u Ličkom Osiku bila je svjedok rijetkog događaja. Radi se o dijamantnoj misi, a to znači 60 godina svećeničke službe, mons. Marijana Ožure. S mons. Marijan Ožura vodio je župu Cetingrad od 1963. godine, dočekao zlatnu misu, godine 2017 stupio u mirovinu. Od 2022. godine smješten je u svećenički domu u Gospiću. Lički Osik je odabran zbog dvorane koju ima ova župa. A mos. Marijan, rođen 1937. u Gorskom Kotaru /Hrvatsko/ zaređen je za svećenika 1963. i odmah poslan u župu Cetingrad. Odbjer s narodom prošao burna vremena: iseljavanje ljudi, demokratske promjene, agresiju na Hrvatsku, progonstvo nakon okupacije i boravak u Kladuši do 1994, zarobljavanje, povaratak na ruševine, obnova…Zlatnu misu proslavio je 2013., godine 2017. u Cetingradu a 2017. umirovljen. Dobio je smještaj u svećeničkom domu u Gospiću od 2022.
Okružen velikim brojem svojih kolega zahvalio je Bogu za 60 godina služenja narodu. Ministar branitelja i podpresjednik Vlade Tomo Medved /rođen u župi Cetingrad/ pridružio se svečanoj misi, načelnica općine Cetingradi tebrojni vjernici ove drage župe koji su došli osobnim vozilima i autobusom te vjernici župe Osik. O životu i radu mons Ožure govorio je mons Mile Pecić. Hrabrost je bila odlučiti se za svećenički poziv u vremenu grubih napada na crkvu. Nakon završene bogoslovije u Pazinu zaređen je za svećenika 1963. i odmah poslan u župu Cetingrad. Iseljene župljane u prekooceanske zemlje posjećivao je više puta. Obnovio je crkvu koja je najveća u ovom dijelu Hrvatske. Nakon demokratskih promjena agresija na Hrvatsku prognala je ljude iz slunjskog kraja pa tako i iz Cetingrada. Agresori su pobili 250 ljudi u slunjskom kraju, a u župi Cetingrad 45 osoba. Mos. Marijan je prenio u Kladušu vrednije crkvene stvari, Nšao je smještaj u Kladuši gdje živi i katolička zajednica /kod obitelji Perković/. Agresori su zapalili a onda posve razorili crkvu, kuće, pobili 45 osoba. Njegovao je dobre i prijateljske odnose s muslimanima. Ostao je u Kladuši do 1994. kad je u konvoju s muslimanima pokušao stići u Karlovac. U Vojniću je izveden iz konvoja koji je bio pod zaštitom UNPROFOR-a. Ostao je u srpskom zatvoru 22 dana. Nakon mnogih intervencija oslobođen je i nastavio živjeti u Karlovcu s prognanim narodom. Nakon povratka 1995. susreo se s ruševinama. Počela je velika obnova. Izgrađena je nova crkva istih dimenzija, župni stan…Obavio je misije kao duhovnu obnovu. Godine 2013. proslavio je u župi zlatnu misu a 2017. biskup ga je stavio u mirovinu. Našao je smještaj u svećeničkom domu u Gospiću od 2022. U svim kušnjama i izazovima mos. Ožura je bio čvrst u vjeri. Volio je ljude i za njih živio. Današnje slavlje dijamantne mise bila je zahvala Bogu ali i zahvala mnogih vjernika župe Cetingrad mons. Ožuri. Nakon mise oko 120 uzvanika bilo je na ručku. Izrećene su mnoge zdarvice a spomenimo zdravicu biskupa mons. Križića, ministra Tome Medveda, načelnice općine Cetingrad Marine Kalić, prof. Ivana Mateše, Ilije Perkovića, Envera Abdića, sina poznatijeg oca Fikreta Abdića,…
Ministar Medved na misi
Trenutak Pričesti
Snimak pred crkvom
Okružen razdraganim župljanima
Biskupova čestitka
Čestitka minstra Tome Medveda
Čestitka Ivana Mateše
Čestitka načelnice Marine Kalić
Emotivne čestitke izrekli su Ilaja Perković i Enver Abdić
Donosimo propovjed mons. Mile Pecića izrečeno na dijamantnoj misi mons. Marijana Ožure:
Kažu da je proljeće najljepše godišnje doba: sve u cvatu, mirisi, priroda se budi. Sve vrvi od života. Ali, pitanje je hoće li sve te voćke u raskošnom cvatu donijeti i plodove. Mnogi su izazovi: mrazevi, tuče, suše, katastrofe…Zato je jesen pravo vrijeme kad sabiremo plodove. Voćka koja nije donijela plodove iako je bila sva u cvatu djeluje tužno. Evanđelje spominje neplodnu smokvu koju treba posjeći ako ne donese plodove jer smeta.
Nas je okupila ovdje dijamantna misa: 60 godina svećeničkog služenja mons. Marijana Ožure. Okupili smo se da podijelimo radost plodnog svećeničkog služenja . Ako je mlada misa proljeće onda je dijamantna jesen ubiranje plodova i radovanje plodovima. Podsjetimo da je Krist jedini spasitelj, posrednik između Boga i ljudi. . On je na križu razorio moć zla, svojom smrću i uskrsnućem otvorio put spasenja svakom čovjeku. On je svećenik i posrednik. Ali, susret s Bogom događa se i ostvaruje na ljudski način. Zato je Isus ustanovio svećenički red da svećenici, uzeti iz naroda, nastave njegovo posredništvo: navještaj Riječi, slavljenje otajstava i vođenje ljudi k Bogu.
Ne možemo birati vrijeme u kojem ćemo živjeti niti prilike nego je na nama da upravo u takvom vremenu rastemo i donosimo plodove. To vrijedi za svakog čovjeka a isto tako i za svećenika. A podsjetimo se kakvo je bilo vrijeme djetinjstva i odrastanja mons. Marijana.
Rođen je 28. studenog 1937. u Gorskom Kotaru, u dolini rijeke Kupe u mjestu Hrvatsko, župa Turke, na slovenskoj granici. Roditelji su mu Vicenca i Rudolf. Jedno je od petero djece u obitelji: četiri brata i jedna sestra. Drugi svjetski rat, najveća sramota kršćanske Europe, ušao je u svaki kutak Europe pa tako i u Gorski Kotar. U ratu roditelji odlaze u Virje u Podravinu s djecom a Marijan ostaje s djedom da bi se vratili nakon rata. Ubijena su mu dva ujaka.
Osnovnu školu završava 1950. u Osilnici, nižu gimnaziju u Fari. Godine 1953. odlučuje se za svećenički poziv. Bila je to hrabrost jer je crkva progonjena, mnogi svećenici ubijeni a živući pod stalnom prismotrom tajne službe, u školama je ateizam službeni svjetonaor. U takvim prilikama odlučiti se za svećenički poziv bilo je više nego hrabrost. Upisuje sjemenišnu gimnaziju u Rijeci. Ali komunističke vlasti počinju progone crkve, zatvaraju sjemeništa. Jedan je komunistički funkcioner to rekao riječima: „Zavrnut ćemo mi pipu da ne procuri nijedan svećenik“. Tako je riječko sjemenište odnosno bogoslovija zatvoreni, neki svećenici osuđeni na robiju kao Vlado Pezelj…. Zahvaljujući mons. Boži Milanoviću, istarskom svećeniku, koji se zauzeo za pripajanje Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji pred međunarodnom komisijom, imao je zasluge pred komunističkim vlastima. Tako je njegovim zalaganjem otvoreno sjemenište u Pazinu. Mons. Marijan prelazi u Pazin i tu završava sjemenišnu gimnaziju. Služio je vojni rok u JNA od 1957. do 1959. Nastavlja dalje studij bogoslovije u Pazinu do1963. Zaređen je za svećenika u Senju 31. ožujka 1963. Mladu misu slavio je 14. travnja 1963. u svetištu MB na Trsatu a sekundiciju u Osilnici.
Iza ovih suhih podataka stoji hrabrost mladića koji se želi založiti za ideale bez obzira na cijenu. Ušao je hrabro u vinograd Gospodnji!
U Cetingradu – Iste godine biskup mu povjerava župu Cetingrad, velika župa na granici BiH. Narod je osiromašen, posljedice rata su još prisutne. Nenarodna vlast služila se grubom silom. Svećenici su bili u tom vremenu uz narod i s narodom. Dijelili su oskudicu ali i vjeru u bolje sutra. Taj izranjeni i obespravljeni narod nalazio je u crkvi utjehu i hrabrost za život. Okupljanje u crkvi i navještaj Radosne vijesti prvotna je zadaća pastira. Prve Pričesti, Krizme, vjenčanja i krštenja…U svom djelovanju pripremio je 2304 krizmanika. Godine 1971. Krizmi su pristupila 383 krizmanika.
U župi Cetingrad od 1963. do odlaska u mirovinu 2020. u župi je ukupno krstio 4.893, krizmao 4.120, vjenčao 1783 para. te ispratio 2671 pokojnika. On je fenomen što se tiče pamćenja imena župljana. On zna napamet brojeve kuća, imena članova obitelji i rodbine…
Šesdesetih godina režim je morao otvoriti granice jer je nezaposlenost bila velika. Župljani odlaze u zapadne zemlje. Ali počinju i obitelji iseljavati i u Austarliju, Kanadu, Novi Zeland..Oko 600 župljana je iselilo u prekooceanske zemlje. Ovaj znak vremena monsinjor Marijan je pročitao. Obilazio je iseljene župljane u Australiji, Kanadi, Novom Zelandu ne jedamput. Naporno je to bilo ali on je imao snage i hrabrosti.
Uza sve druge obveze i pastoralni rad obnavljao je crkvu. A radi se o najvećoj crkvi ne samo u dekanatu nego u ovom dijelu Hrvatske. Stavio je bakarni krov, vitraj prozore, orgulje obnovio. S ponosom je pokazivao crkvu svakome, radovao se dječjom radošću. Crkva je poljubac Božji ovom kraju.
A onda dolzi razdoblje velikih promjena u Europi i kod nas. Komunističko carstvo se urušava. Padom Berlinskog zida 1989. demokracija dolazi u istočne zemlje. Mi smo se radovali demokratskim promjenama. Izabrana je prva demokratska vlast 1990. Ali mračne snage nisu to mirno gledale. Počela je agresija na mladu Hrvatsku demokraciju. Krvavi Uskrs 1991. početak je agresije. Gledali smo na istok i zapad i očekivali pomoć ili bar podršku. Morali smo se osloniti na Božju pomoć i našu mladost koja je pružila zadivljujući otpor. Slunjski je kraj u okruženju. Pokušavamo se prilagoditi prilikama. Zadnju misu slavio je mons. u Cetingradu na Svisvete 1991. Već 4. studenog 1991, zapaljivim granatama pogađaju crkvu i crkva je u plamenu. Pred opasnoću je odvozio u V. Kladušu dio crkvenog inventara: kipove, križni put, matične knjige. Bilo je to pametno. Potresan je snimak u spaljenoj crkvi kad europromatrači dolaze i oficir JNA. Monsinjor oficiru JNA s gorčinom i tugom pita zašto rušite i palite. Agresor je župu Cetingrad posve okupirao do 16. studenog 1991.Monsinjor se povlači u V. Kladušu u Bih i ovdje ostaje do 1994. U Kalduši je katolička zajednica. Muslimani su pokazali solidarnost prema velečasnom kao i mnogim prognanicima iz slunjskog kraja koji su se povlačili preko Bosne. Mnogo je dobra učinio velečasni za prognane ljude i muslimane. Slavio je misu po kućama. Katoličko selo Šmrekovac njegovim zalaganjem dobilo je groblje pa su se mogli zakapati jer je cetingradsko groblje okupirano. Život u neizvjesnosti, strahu, neimaštini ali je bio s narodom.
Dana 20. kolovoza 1994. krenuo je veliki konvoj muslimana i Hrvata prema Karlovcu pod zaštitom UNPROFOR-a. Zbog međumuslimanskog sukoba nije bio moguć ostanak u Kladuši pa je mons krenuo u konvoju prema Karlovcu. U Vojniću su ga prepoznali i izveli iz konvoja. Doček s udarcima i psovkama. Odveli su ga u zatvor. On im je mirno rekao da je u njihovim rukama ali i „tko ubije svećenika prenosi se do devetog koljena“. Ima tu nešto: svećenik se odriče obitelji i živi za druge. Tretman se promijenio. Čuvala su ga dvjica srpskih vojnika u jednoj napuštenoj vikendici 20 dana. Mi smo intervenirali na sve adrese da ga zaštitimo. Srpska vojska dovela ga je do crte razdvajanja u karlovačkom predgrađu Turanj. Podmenuli su mu minu koju je na čudesan način izbjegao. Nekako je došao do rampe gdje je bila hrvatska vojska. Bilo je neopisivo veselje kad smo ga živog zagrlili. Nastavio je život u Karlovcu, okupljao svoje vjernike u crkvi Presv. Trojstva sve pod prijetnjom granata, Godine 1995. pozvali su ga u Australiju naši ljudi. Došao je slavni povratak 6. kolovoza 1995. Crkva u Cetingradu nakon što je spaljena preostale zidove agresori su digli u zrak. Niti jedna kuća čitava. Ruševine. Počela je velika obnova. Izgrađena je nova crkva istih dimenzija, novi župni stan, dvorana…Održao je misije kao duhovnu obnovu.
Dočekao je zlatnu misu, 50 godina svećeništva, koju je proslavio u Cetingradu 29. lipnja 2013. Gosti su bili i muslimani kao na pr. Fikret Abdić.
Godine 2017. biskup ga je stavio u mirovinu a župu je preuzeo vlč. Stanko Smiljanić. Ostao je u župi i pomagao. Godine 2022. otvoren je svećenički dom u Gospiću u kojem je našao smještaj. Moram priznati da naš monsinjor dostojanstveno živi godine mirovine. Narušenog zdravlja ali vedra duha. Raduje se svakom posjetu, raduje se Božjem narodu koji živi od vjere.
Na kraju zaključimo: iza našeg monsinjora, slavljenika, stoji plodan svećenički život. Dobio je i spomenicu Domovinskog rata, javno priznanje županije, nagradu općine Cedtingrad za životno djelo, zahvalnicu Karlovačke županije i druga.
Sveti će Pavao reći pri kraju životnog putovanja: dobar sam boj bio, trku završio, vjeru očuvao…To i naš monsinjor može reći.
Monsinjore hvala ti za hrabrost u nevoljama, za strpljivost, za ustrajnost u svećeničkom služenju u tolikim izazovima. Lijepo je bilo s tobom dijeliti vrijeme sa svim kušnjama i nevoljama.
Još dodajmo: kad sagledavamo svoj život najdraži su nam bili trenuci kad smo živjeli za druge, trpili i nosili križ braći i s braćom, kad smo pomogli braći da dožive Božje milosrđe i dođu do žive vjere koja pobjeđuje ovaj svijet.