Kao manje više svaki grad i Gospić je nikao na rijeci koja se zove Novčica. Ova bistra rijeka izvire na istočnim padinama Velebita. U izvorištu se zove Brušanica a nakon Ličkog Novog Novčica. Duga je 29 kilometara. Pet kilometara nakon Gospića ulijeva se u rijeku Liku koja dalje teče do Kosinja /koji nas asocira na iseljavanje ljudi zbog akumulacijskog jezera/. …Večeras smo prošetali uz Novčicu koja je bogata ribom a to znači da nije zagađena. Vidjeli smo divlje patke koje ležerno plivaju, izležavaju se na obali. Ne obraćaju pažnju na ljude koji prolaze ili jednim okom ipak pogledavaju vođeni instinktom opreza. Ipak je to dokaz da ljudi i ova divna stvorenja žive u slozi ili drugačije rečeno da su one “naša rodbina”, s njima dijelimo prostor i vrijeme.
U predvečerje vidi se Velebit u rumenilu zalaska sunca. Moj did Ante znao se čuditi. On je oko sebe vidio čudesa: od zalaska sunca, izraslog zrna kukuruza iz zemlje u stabljku koja donosi plod, vidio je čudo Stvoriteljevo u mravu i svakom živom biću. On je poput sv. Franje zahvaljivao za sve oko sebe: za zvjezdano nebo, živa bića, urod zemlje…Otkrivao je mudrost, veličinu i ljeputu Stvoriteljevu na svakom koraku. Nažalost, generacija koja odrasta na asfaltu i u digitalnom svijetu ne vidi ta čudesa. Ona djevojčica iz grada, koja je bila na selu kod bake, izvjestila je svoje prjijateljice u razredu: “Moja baka nema mljeka. Ona otima mljeko kravi. Ja sam to gledala.”
Zahvalimo za ljepotu naše domovine: za izvore čiste vode, za plodne njive, za šume, za biljni i životinjski svijet koji ovisi o našoj ljubavi, odgovornosti…
Uz Novčicu u predvečerje
Patke u svom ambijentu
Velebit u predvečerje