Svjetski dan bolesnika slavimo 11. veljače 2025. na temu “’Nada… ne postiđuje’ (Rim 5, 5) i jača nas u nevolji”. Bolesne i nemoćne ne možemo ostaviti u njihovoj napuštenosti i samoći. Kad sam grupi mladih spomenuo brigu za stare i bolesne, jedan je mladić prkosno odgovorio: “Njihov problem. Mene to ne zanima”. Ostajemo zbunjeni kod ovakve bešćutnosti. Slonovi suosjećaju i tuguju za uginulim slonom! A čovjek nema vremena za bolesne. Možda je u podsvjesti strah da to i njih čeka pa bježe od bolesnika i traže zabave, igru, izlete…tobože da uživaju dok su mladi. Taj isti bahati mladić očekivat će kad onemoća da mu netko rekne ljudsku riječ, da ga posjeti i posveti sat vremena. Jedna starica na selu živi sama. Ali kad joj dođe sin iz Zagreba, zagrli je i kaže: “Mama, ne boj se, ja sam tu!” Starica kaže da u tom trenutki izgleda kao da je njen čitav svijet. Jedan posjet i zagrljaj koliko znači!
Pred nama je svjetski dan bolesnika. Taj dan nije jedini dan u godini kad posjećujemo bolesnike. On nas samo podsjeća na našu braću koja očekuju lijepu riječ, zagrljaj, posjet ne jedamput godišnje nego da ih jednostavno ne ostavimo u samoći i napuštenosti tijekom čitave godine. Isto tako crkva kao zajednica ostaje u molitvi za bolesnike koji s Kristom nose križ do kraja. Biti bolestan nije izgubljeno vrijeme: to može biti dragocjeno vrijeme. S apostolom Pavlom bolesnik može reći: “Nadopunjam što nedostaje Kristovim patnjama”. Kristova patnja daje smisao našoj patnji i umiranju ali ne kao oproštaju od života nego novom početku: “Tvojim se vjernima život mijenja ali ne oduzima”.
