Trgovina ljudima mora biti zabranjena! To ističe č.s. Maria Schlackl uoči Međunarodnog dana molitve protiv trgovine ljudima koji je proglasio papa Franjo (8. veljače). Taj je dan također dan sjećanja na svetu Bakhitu (1869.-1947.), koja se štuje kao zaštitnica Sudana i svih žrtava trgovine ljudima. U katedrali Svete Marije u Linzu, inicijativa protiv trgovine ljudima, čiji je suosnivač s. Schlackl, komemorira bivšu robinju, a kasnije časnu sestru Josefine Bakhita bogoslužjem u katedrali Svete Marije u Linzu. U Beču se svetici u čast u bolnici Sestara milosrdnica izvodi mjuzikl “Bakhita – čežnja za slobodom” svećenika i tekstopisca Heinza Purrera. “Borba protiv trgovine ljudima mora biti pojačana – od strane svih, posebno od strane kršćanskih zajednica i onih koji su na odgovornim položajima u crkvi i politici”, zahtijeva Schlackl u članku na web stranici biskupije Linz. Često je imala iskustvo da se trgovina ljudima odbacuje kao “zabrinjavajuće rubno pitanje”. Inicijativa „Aktivno protiv trgovine ljudima – aktivno za ljudsko dostojanstvo u Gornjoj Austriji“, koju je osnovala 2014. godine, a podržava SOLWODI (Solidarnost sa ženama u nevolji), ima za cilj borbu protiv nasilja nad ženama, prisilne prostitucije i trgovine ljudima. Inicijativa u subotu želi skrenuti pozornost na ove nepravde u Mariendomu Linza i uključiti pogođene u molitvu. Ovaj glas će se izgubiti u prašumi informacija i događanja ali ne smijemo šutjeti kad je u pitanju trgovina ljudima.
Progon krščana – Nevladina organizacija za ljudska prava “Open Doors” upozorila je na dramatične posljedice zakona u Kirgistanu za tamošnje kršćane. Vjerske slobode postupno se potiskuju u bivšoj sovjetskoj republici, a vjerski zakon koji je stupio na snagu 1. veljače mogao bi dovesti do zatvaranja mnogih crkava u zemlji kojom dominiraju muslimani, navodi se u priopćenju za javnost objavljenom u srijedu. Naime, novi zakon, koji je parlament usvojio 26. prosinca 2024., a predsjednik potpisao 22. siječnja 2025., zahtijeva od svih vjerskih zajednica u zemlji da se registriraju kod vlasti kako bi dobile licencu koja se mora obnavljati svakih pet godina. Potreban je vrlo velik broj potpisa članova, što zajednicama s manje od 500 odraslih članova onemogućuje zakonito postojanje: pravo propovijedanja i poučavanja odraslih ili djece ovisi o licenciranju.
Prema “”Open Doors”, zahtjev za potpisom je “gotovo nemoguć zadatak” jer bi mnogi kršćani radije ostali anonimni zbog straha od represije ili povrede njihove privatnosti – primjerice putem službenog prisluškivanja. Pogotovo ako su muslimani obraćenici, kršćani se obično okupljaju u malim kućnim crkvama i radije se ne prijavljuju kako ne bi privukli pozornost ili bili progonjeni. /prema Kathpressu/
Sjećanje na “Oluju”
Obljetnica plana Z4 – Danas je jedna obljetnica na koju zaboravljamo u svakodnevnim brigama. Ali je moramo izvući iz prošlosti. Naime, na današnji dan 1995. međunarodni “faktori” predstavili su plan Z -4. Plan je izradila kontaktna skupina /SAD, Rusija, EZ i UN/. Prema tom planu Srbi bi dobili vlastitu državu na okupiranom teritoriju Hrvatske. Srpska Krajina imala bi predsjednika, parlament, vladu, sudstvo, zastavu, grb, vlastiti novac, carinu, sklapanje međunarodnih ugovora! Hrvatske zakone bi provodili samo uz suglasnost Krajine. Hrvatska je prihvatila plan samo kao polazište za razgovore. Drugim riječima Hrvatska je kupovala vrijeme i pripremala se politički i vojno. Ovaj nakaradni plan u sebi je bio kontradiktoran i neostvariv. Ipak, Hrvatska je mudro prihvatila plan kao podlogu za konačne dogovore. Pobunjeni Srbi u Kninu nisu htjeli ni čuti o tom planu! Hvala im! Srbijanski predsjednik Milošević čak nije htio primiti veleposlanike četriju ključnih zemalja koje su izradile plan. Ovim su pobunjeni Srbi otvorili vrata Hrvatskoj da stvar rješi vojnim putem. Slijedila je akcija “Oluja” koja je zauvjek rješila srpske pretenzije na hrvatski teritorij. Hrvatska koja je međunarodno priznata 1992. u republičkim granicama učinila je sve da Srbima ponudi sva manjinska prava ali oni su bili zaluđeni velikom Srbijom. Izgubili su osjećaj realnosti i vjerovali u svoju silu. Upravo su tu poraženi. Šteta zbog tolikih života na obje strane. A moglo je biti sve drugačije. Čim je Badinterova komisija priznala Hrvatsku u republičkim granicama i to prihvatili UN i mnoge države, počeo je kraj velikosrpskih planova. Ipak, moramo priznati da je mudro i strpljivo političko vodstvo Hrvatske bilo doraslo izazovima i odgovorilo mudro ali i odlučno.
Srebrena slavlja nastavljaju se …Nakon velebnog dočeka srebrenih rukometaša u Zagrebu na Jelačićevom trgu nastavljaju se slavlja po mjestima reprezentativaca. Osvojiti svjetsko srebro u rukometu nije mala stvar. Hrvatsko osvajanje srebrene medalje u svjetskom rukometu proslavljeno je diljem domovine a posebno u mjestima iz kojih dolaze reprezentativci. Tako je i Senj priredio svečani doček svom rukometnom junaku Ivanu Pešiću. Sportska dvorana bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, a brojni sugrađani i sportaši svih uzrasta željeli su osobno čestitati svom sugrađaninu na ovom iznimnom uspjehu. Hrvatska reprezentacija u kockastim dresovima, ne samo u rukometu, pobuđuje poštovanje i simpatije diljem svijeta.
Jedan beogradski “istoričar” upozoravao je Srbe još 1991. da je ludost “Srbija do Karlobaga”. Isticao je da će Hrvati voditi 100-godišnji rat za Velebit. Nije trebao 100-godišnji rat nego praktički 24 sata da se “velika Srbija” svede u realne granice. Od haških zatvorenika javno se pokajao jedan od vođa iz Knina Milan Babić. On je priznao da je znao za progone, deportacije i ubijanje Hrvata a nije ništa poduzeo. Zato moli oproštenje od Hrvata. Bio bi civilizacijski minimum da se Srbija ispriča za razaranja, porušene stotine crkava i kuća, za logore, ubojstva nedužnih civila, da vrati opljačkanu kulturnu baštinu…