Pred nama je nedjelja Cvjetnica. Svečani Kristov ulazak u Jeruzalem popraćen cvijećem i oduševljenim klicanjem zapravo je njegov ulazak u muku. Neka ideja toliko vrijedi koliko smo spremni za nju trpjeti. Isus ulazi u strahovitu muku – u sramoti, napuštenosti i silnoj patnji – zato jer voli čovjeka. Patnja je dokaz ljubavi koja stvara novo: smrt je pobjeđena, čovjeku se nude nove šanse o kojima je mogao samo sanjati. Hoćemo li mi prepoznati Kristovu ljubav i odgovoriti životom? Naša patnja s Kristom i bol je rađanje novog svijeta. Najljepše što možemo reći Kristove su riječi na križu: “U ruke Tvoje predajem duh svoj!” Mi se vjerom i ljubavlju predajemo u ruke Božje svemoći. A Bogu je sve moguće. Nažalost, možemo poput lijevog razbojnika umirati u bijesu, pogrdama, gorčini i utonuti u mrak bezumlja, izolacije od Božje ljubavi a to zovemo pakao. Pakao je okretanje leđa i prezir Božje ljubavi što nas vodi u izolaciju…Bog nas ne kažnjava nego mi odbijamo Božju ljubav i ostajemo u mraku.
Mnogi se pripremaju za slavlje Cvjetne nedjelje. Maslinova grančica je simbol dobrodošlice koju su iskazali Kristu pri ulasku u Jeruzalem. Ako nemamo maslinovu grančicu mi imamo drenak ili već neku drugu koje sad u proljeće počinju pupati. Pridružimo se povorci koja prati Isusa u predanje za spas svakoga čovjeka. Ali, ne samo na Cvjetnicu nego svaki dan mi s Kristom putujemo kroz vrijeme. Smrt nije – kako kaže pater Duda točka nego dvotočka: iza dvotočke nastavlja se tekst. Naša smrt s Kristom nije kraj nego novi početak.
