Koliko tuge i boli ima u našem svijetu? Ratovi, nasilje, trgovina djecom i ljudima, bešćutnost bogatih prema siromašnima…Zatim gubitak drage osobe, Neke rane ne mogu zacijeliti: s njima živimo do smrti. Svaka brzopleta riječ, svaka jeftina utjeha samo povećava bol. A, evo, prorok ipak naviješta da će Mesija koji dolazi upravo to činiti. U Izaijinoj knjizi čitamo: „Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Gospodnje.“ Dakako, ovdje je riječ o Mesiji, očekivanom spasitelju. Božji plan se ispunjava. Naime, Bog ne ispunjava naše lude želje nego svoj plan s nama. Zato Ivan Krstitelj na rijeci Jordanu priprema ljude za posljednje vremena, vremen kad će Bog izreći zadnju Riječ! Zato Ivan poziva da se pripremimo, da poravnamo staze života. Mesija dolazi rješiti ne neša svagdanje probleme nego onaj bitini: da smo pozvani na gozbu života i da se odazovemo. Isus nije došao rješiti naše zdravstvo. Njegova utjeha nadilazi ono svakodnevno. Na njegov poziv odgovaramo vjerom i nadom. To je snaga koja mijenja svijet. Vjera u Krista koji pobjeđuje bol i smrt i nama otvara vrata u život. Zato s dubokom radošću slavimo blagdan njegova rođenja koji nam je pred vratima. Bog se može poslužiti običnim stvarima da nas potakne i dotakne. Jedan je otac poveo sina u polje. Ponio je motiku i vreću. Sinu je rekao da čuva stražu a on je prionuo u krađu tuđeg krumpira u jenoj dolini. Svako toliko bi pogledao sina. Sin bi pokazivao prstom prema gore. Tako nekoliko puta. Otac ostavi posao krađe i dođe k sinu s pitanjem: “Što se događa?”. Sin je odgovorio: “Bog nas vidi!”. Otac se naljutio ali je odustao od krađe. Bog se posluži i običnim ljudima pa i djecom da nas zamisli i vrati na pravi put. Kolika su djeca natjerala roditelje u crkvu. Jedni su živjeli nevjenčano. Sin im je pristupio prvoj Pričesti i svake nedjelje dolazio na misu. Roditelji bi stajali otraga kao turisti. Sin bi išao na pričesti i roditeljima dao znak: a vi ne možete! Naime, nevjenčani ne mogu na pričest. To je roditelje natjeralo da se vjenčaju i uđu u puno zajedništvo Božjeg naroda te su nedjeljom dolazili ne samo na misu nego i na Pričest sa svojim sinom…
Danas smo slavili misu u Rosuljama u 10 sati!
Snijeg i magla dopriose osječaju hladnoće