Danas crkva slavi sv. Ceciliju, zaštitnicu crkvene glazbe i glazbenika. Živjela je u 2. stoljeću a rođena u bogatoj rimskoj obitelji. Bilo je to vrijeme progona kršana koji su se okupljali u katakombama (pod zemljom). Redovito je dolazila na misu u katakombe pokraj Apijeve ceste /Rim/. Svaki bi put nešto dala siromasima koji su čekali uz put. Roditelji su joj priuštili školovanje pa je i glazbeno bila obrazovana. Ipak, nju nije prvlačila slava i bogatstvo nego hod za Kristom. Napredovala je u poznavanju evanđeoske mudrosti. Roditelji su joj bili pogani te su je udali za mladića, također poganina po imenu Valerija.. Uspjela je i njega oduševiti za krščanski život te je bio kršten. Valerijan je i brata oduševio za vjeru u Krista te je i on kršten. Kad su rimske vlasti to doznalle zabranili su im da budu kršćani ali su oni i dalje živjeli od vjere u Krista, pomagali i tješili druge. Vlasti su ih dale pogubiti. Cecilija je umirala dugo, u teškim mukama ali je druge hrabrila i tješila. .Pokopana je u katakombama a kasnije je njezino tijelo preneseno u bazilici njoj posvećenoj. Kroničari bilježe da je sv. Cecilija svirala na svim instrumentima i pjevala. Nekako je onda prirodno da je postala zaštitnica crkvene glazbe, orgulja. Danas crkveni zborovi, predvodnici pjavanja u crkvama, glazbenici i pjesnici slave sv. Ceciliju kao svoju zaštitnicu. Sv. Cecilja, moli za nas!
Orgulje prozvane “kraljicom” glazbenih instrumenata krase mnoge crkve. Neke su prava remek djela vrsnih majstora /na snimku: orgulje u Trošarijama/
Očekuje se snijeg – Na Zavižanu je noćas zabijelio snijeg. To je znak da nas zima neće zaobići. Očekuje se nakon kiše i snijeg u gorskoj Hrvatskoj. U Gospiću je jutros tmurno. Oni koji su stavili zimske gume mogu mirnije čekati vremenska iznenađenja.
IZ DNEVNIKA U RATU
Ponekad smo tužni u godinama mirovine kad smo smješteni negdje “u kut”. Možemo lako upasti u depresivno stanje. Kao da smo “parkirani” na sporedni kolosjek i svi nas zaobilaze ili zaboravljaju. Međutim, ne smijemo se baš tako predati. Nekad je dobro živjeti od dragih uspomena, pružene ruke onima u nevolji. Ništa nije izgubljena pa ni “čaša vode dana žednom putniku”. Ovdje donosim zapise iz svog dnevnika pisanog u ratu. Mi zaboravljamo. Možda nam ostanu duboko u sječeni ružni događaji. Kad danas čitam svoj dnevnik budem i radostan. Otkrivam ono što sam zaboravio. A bilo je u tom vremenu časova žrtve, dobrote, brige…što smo zaboravili. U Božjoj memoriji ništa nije izgubljeno.
07.01.1992. Misa za prognane i skup Slunjana u Zagrebu, kod franjevaca, na Kaptlou 9. U 16 sati u prostranoj franjevačkoj crkvi skupilo se staro i mlado. Nisu svi mogli stati u crkvu. Svi smo opečaćeni pečatom prognanika. Čudan je taj osjećaj. Jedna mi je mlađa ženska rekla: „Velečasni, nemojte nas rasplakati“. To mi je bio motiv da ohrabrim ljude i da ne diram u rane. Koncelebraciji su se pridružili dr. Mile Bogović i vlč. Zdenko Skender. Obojica su progovorili narodu kao i predsjednik općine Slunj g. Tomislav Štrk. Na licima tih naših ljudi nije se mogla pročitati srdžba ili mržnja. Jesu li naši ljudi primili ovo progonstvo pomiriteljski? Mentalitet naših kordunskih vjernika ima jednu crtu miroljubivosti. Je li to dobro? Zbunjen sam. Podijelio sam 200 krunica a tek je jedan mali dio dobio. Računam da je bilo oko 1200 ljudi. Ovo je bio razlog da upriličim ovakvu misu svake nedjelje na Kaptolu. Ipak, većina je naših vjernika u Zagrebu (bar za sada). Poteškoća je što nemam smještaja u Zagrebu pa moram putovati i noćivati kod nekih obitelji da bih se sutradan vratio u Rijeku.
06.02.1992. U Zagrebu. Očekujemo delegaciju iz Castelsangiovanni. Uputio sam 21.11.1991. pismo gradu-pobrtimu Castelsangiovann. Ovo je pobratimstvo nastalo za vrijeme komunističkog režima (1971) jer je ovaj grad također bio „crven“. Crkva dakako nije sudjelovala u naizmjeničnim posjetama. Uputio sam pismo dramatičnog sadržaja, apelirao sam na solidarnost u nevolji jer su naši ljudi protjerani sa stoljetnih ognjišra. Nisam očekivao Bog zna kakav odjek, ali, mislio sam ne će škoditi. Iznenadio sam se kad je pismo naišlo na velik odjek u crvenoj pokrajini Piacenza. Skupili su šleper hrane i odjeće (20 tona)i došli s tim u Zagreb. Nazvao me par puta župnik mons Enrico. Sa šleperom je došao gradonačelnik, župnik te još 8 ljudi. Doče je bio 06.02.1992 u Zagrebu na velesajmu gdje Slunjani imaju svoje skaldište (paviljon 31). Večera u „Mirnim krovovima na kojoj su bili sa hrvatske strane prisutni: zastupnik u Saboru Miro Modrušan, vladin povjerenik za općinu Slunj g. Stipe Poljak, bogoslov Nikola Turkalj i još nekloiko SlunjanPrevodio je apotekar Arslan.
Sutradan pošli smo u Karlovac gdje smo primljeni kod gradonačelnika, u Privrednoj komori. Ručali u tekstilnoj tvornici. Posjetili franjevačku crkvu. Večera i sutradan su prijatelji iz Italije otišli preko Rijeke s željom da se vidimo tamo.
17.02.1992. Nedjelja. Po običaju bio sam u Zagrebu. U 16 sati misa u franjevačkoj crkvi na Kaptolu 9 za naše prognane Slunjane.
22.02.1992. Iz Rijeke u 9 sati autobusom u Zagreb. Navečer u 17 sati krstio malu Tamaru Begović u crkvi sv. Marije. Noćio na Kaptolu 3 gdje je dobio smještaj vlč. Josip Bogović.
23.02.1992. Đakonsko ređenje u Sigetu. Tramvajem u 9 sati uputili smo se u naselje Siget. Moderna crkva u zagrebačkoj „spavaonici“ t.j. Novom Zagrebu djeluje impozantno. Ovu župu vode franjevci. Oko 20 svećenika, bogoslova dopratilo je ređenika Nikolu Turkalja, našeg Slunjana, pred oltar. Misu i ređenje vodio je naš riječko-senjski nadbiskup mons. Anton Tamarut. Uz velik broj ređenikove rodbine, skupilo se mnogo našeg prognanog naroda. Računamo oko 1200 duša. Kao župnik s narodom u progonstvu obukao sam đakonu dalmatiku i na kraju mise uzeo riječ. Zahvalio sam na solidarnosti zagrebačkog klera s našim prognanicima. Ponudio tiskani godišnjak Mostovi 1992. Naime, upravo uoči ovog ređenja iz tiska je izišao naš godišnjak, sa zakašnjenjem doduše, ali uvijek dobro došao. Raspačali smo 200 primjeraka (prodaja slabo organizirana). Ručak je bio u restoranu „Globus“ na Velesajmu. Skupilo se oko 70 uzvanika. Ručak skroman ali dovoljno. Vodio sam kao župnik ručak t.j. bio ravnatelj stola kako je to u ovakvim prilikama običaj. Ručak se otegao do 17 sati. S vlč. Čančarom posjetio sam nekoliko poznatih obitelji u Zagrebu. Vratili smo se u Rijeku u 23.30 sati.
24.02.1992. Nazvala me Ankica Nikolić, supruga Nine Nikolića koji je zatočen skupa s našom grupom 15.10.1991. u Korenici. Anonimni ženski glas javlja da je živ. Svi napori da se trojica zatvorenika iz naše grupe oslobode ostaju uzaludni.
29.02.1992. Pratio sam nadbiskupa Tamaruta u Italiju u grad Nogara kod Verone. Župnik je preko tršćanskog biskupa pozvao pozvao našeg nadbiskupa u sklopu korizmenog skupljanja pomoći. Ovogodišpnja je pomoć namijenjena Hrvatskoj. Talijani su širokog srca i lako se motiviraju za pomoć u nevolji. Vratili smo se sutradan t.j. 01.03.1992.
03.03.1992. U Oštarijama kod Ogulina slavio sam misu s braniteljima iz Slunja koji su ovdje na položajima i s okolnim župnicima. Skupilo se oko 100 vojnika mahom iz slunjskog kraja. Riječ podrške i duhovne okrepe od velike je važnosti tim ljudima u rovovima na prvoj crti bojišta.
Prognana djeca iz slunjskog kraja u Karlovcu 1992: pozdravljaju sa znakom V tj. pobjeda /victoria/