U suvremenom društvu, razgovor o kraju života čini se gotovo tabuom, kao da bi spominjanje smrti moglo približiti ovu neminovnost. No, ignoriranje je ne čini manje stvarnom. Zapravo, lišava nas sposobnosti da se s njom suočimo svjesno i humano. Suočavanje s bolešću, krhkošću i gubitkom podsjeća nas koliko je važno ne ostaviti nikoga samog. Smrt nije samo biološki događaj, već prijelaz koji uključuje naklonosti, odnose i duboka pitanja na koja nemamo u potpunosti uvjerljive odgovore. Nema jednostavnih odgovora, ali postoji mogućnost da budemo tamo: s diskrecijom, s poštovanjem, s humanošću. Ponekad je ono što je zaista važno tiha prisutnost, gesta koja govori “nisi sam”, bliskost koja ne tvrdi da objašnjava, već prati. Ključ koji rješava zagonetku smrti je Krist Isus. “Ja sam uskrsnuće i život: tko živi i vjeruje u mene, živjet će ako i umre”. Ovo je Krist izgovorio ali i potvrdio životom, smrću u silnoj patnji ali i uskrsnućem. A Krist je trpio u sramoti, napuštenosti i silnoj patnji. Patnja i smrt nema zadnju riječ. Kristovo uskrsnuće je i naša šansa da se rodimo na novi i vječni život. Koliki su umirali s ovakvom vjerom! William Shakespeare u smrtnoj borbi rekao je: “Predajem svoju dušu u ruke Boga, svojega Stvoritelja, potpuno vjerujući u Isusa Krista, svojeg Spasitelja”.
Danas radnici komunalca skupljaju i odvoze suho lišće iz dječjeg parka u Gospiću. Jesen je stigla i treba misliti na ogrijev: mnogi su se već pripremili za hladene jesenske noći a zatim zimu…
Danas je u Gospiću i Lici sunčano i tiho, vrijeme kakvo samo možemo poželjeti.