Jutarnja misa u kapeli. Nas petorica. Ali nismo sami: koliko je jutros slavljeno misa na svim kontinentima i na stotine jezika! Ova naša planeta nije izgubljena u svemiru. Na nju je zakoraknula Božja dobrota i našla među nama svoje mjesto. Ponekad izgleda da je čovjek Božji promašaj: obdario ga je razumom i slobodom koju može zloupotrijebiti. Užasni ratovi, prodaja ljudi,djece, ropstvo koje nije kao ono u starom vijeku ali je i rafinirano i zaogrnuto plaštem modernizma. Ipak, u ovom našem svijetu ima ljudske dobrote, ljudi koji su povjrovali Božjoj ljubavi. A Božja je ljubav progovorila na zapanjujući način u Kristovu dolasku, njegovoj Riječi, smrti i uskrsnuću. Čovjeku je otovrena perspektiva vječnosti. Može nam dobro doći riječ jednog duhovnog velikana:
“Čini ti se da je čitav svijet protiv tebe. Nigdje ne vidiš izlaza. Stvarno, ovoga puta je nemoguće svladati poteškoće. Ali, zar si već zaboravio da je Bog tvoj Otac? Jedan svemogući, sveznajući, milosrdni Otac? On ti ne može poslati nikakvo zlo. Ovo što ti sada zadaje brigu dobro je za tebe, iako su tvoje ljudske oči sada slijepe i to ne možeš shvatiti. Omnia in bonum! Gospodine, neka se sada i uvijek ispunja tvoja sveznajuća Volja!” (sv. Josemaria Escriva)
Ima ljudi koji sebe ne prihvaćaju, koji misle da su promašaj, da nemaju mjesta na pozornici uspješnih. Najjači razlog da sebe prihvatim leži u istini da nas je Bog prihvatio. Od toga polazimo tj. od činjenice da me Bog prihvaća takvoga kakav jesam. A ako me Bog prihvaća onda i ja sam moram prihvatiti samoga sebe. Ako to prihvatimo na jednoj dubljoj razini onda smo se rješili strahova koji nas opsjedaju i zagorčavaju život. Kao što majka ne može zaboraviti svoje dijete tako ni Bog nikoga od nas ne zaboravlja. U naletu straha i pred izazovima života sjetimo se da smo u Božjim rukama.
Jutros smo posjetili jedan kafić u Gospiću: vreva, žamor…Lijepo je kad se ljudi vole, pozdravljaju, raduju jedan drugom