Poznavao sam ljude koji su se znali čuditi i diviti. Njima je svaki dan čudo, svaki zalaz sunca, zvjezdano nebo, osvit zore, oni vide čudesa svuda oko sebe: posložena brda i doline naše planete, oceani i mora, oni vide čudo u jednom mravu koji nosi slamku , zastaje i nastavlja. Nažalost ima ljudi koji vide samo sebe, svoje prohtjeve, oni drže da su središte svijeta, da su sve sami stvorili, da nikom ništa ne duguju, da drugi trebaju biti počašćeni što oni postoje. Luduju autom, napijaju se i pokazuju bahatost prema slabijima…Tko je tu lud? Govorimo o oholim i poniznim ljudima. Oholost nas vodi u nezahvalnost, ponižavanje drugih. Po oholosti čovjek ulazi u sotonski mrak. Oholicama su drugi potrebni samo da hvale njihove ludosti. Takvi su ljudi izgubili osjećaj realnosti i oni moraju prije ili kasnije udariti glavom u zid. Naprotiv ponizni su ljudi realni: oni znaju da su sve primili, tjelesne i duhovne sposobnosti. Ponajprije znaju da je život dar. Odatle izvire njihov osjećaj zahvalnosti. Moj pokojni djed Ante kad bi zorom izišao u polje i vidio žita, kukuruze. livade…on bi zinuo od čuda. Divio se i zahvaljivao Božjoj dobroti koja sa svim tim upravlja. Da iz tako malenog zrna izraste tolika stabljika kukuruza! Zar to nije čudo? Iz njegovih usta vinula se molitva zahvale. Onaj koji je sposoban diviti se čudesima oko nas sposoban je za velike stvari. Takvi imaju plemenito i široko srce. Takvi su sposobni u mrak unositi svjetlo. U kriznim vremenima oni su dar Božji. Takvi mogu biti istinski umjetnici koji zraku Božje ljepote približe nama. Sportaš koji je osvojio zlatnu medalju može biti Bogu zahvalan ili se umisliti da je to njegova zasluga. Zar on nije mogao biti u invalidskim kolicima? Onaj đak koji je s odličnim uspjehom završio osmi razred i dobio pohvalu, duguje nekomu zahvalnost! Zar bi on mogao tako uspjeti da mu nije dano? Zar on nije mogao biti među učenicima s posebnim potrebama? Mladić, djevojka, odrastao čovjek neprestano uče i što je najvažnije ostaju zahvalni. Zahvalni ljudi su zaprovo bogati. Oni mogu druge obdariti. Bez njih bi ovaj naš svijet bio tužan i ružan…Molitva je znak da smo realni: da njegujemo zahvalnost, da nam oholost nije pomračila um i srce….
