Današnji odlomak iz Evanđelja jedan je od najljepših. Talijanski književnik Papini smatra ga najljepšom stranicom svjetske literature. Kaže: kad bi prijetila opasnost da se uništi sva svjetska literatura on bi spasio kao najvažniju upravo ovu stranicu koju čitamo danas. Riječ je o odbjeglom sinu i njegovu povratku. U ovom sinu odbjeglog od oca prepoznajemo sami sebe. On je mislio biti sretan bez očeve prisutnosti. Dobio je svoj dio naslijeđa ali ga je brzo i lakomisleno potrošio. Izgubio je prijatelje i svaki ugled, postao je predmet ismijavanja. Dospio je do čuvara svinja a to je po Bibliji dno dna. Ipak je došao k sebi. Sjetio se topline očeva doma. Smogao je snage da se vrati što je bila hrabrost. Otac ga je neprestano čekao i sanjao njegov povratak. Kad je došao u dronjcima nije mu ništa predbacivao. Zagrlio ga , obukao novo odjelo i priredio gozbu. “Ovaj moj sin bijaše mrtav i oživje” reći će otac. Zato se trebalo veseliti. U njemu prepoznajemo sami sebe. Nitko od nas ne može sama sebe sagledati i razumjeti do u tančine zašto je u svojoj prošlosti postupio ovako ili onako. Velimo ponekad: “Ne znam što mi je bilo, gdje mi je bila pamet!” I doista ne znamo. Koliko je na nas utjecala vlastita narav, odgoj, životne okolnosti, drugi ljudi… Kako god bilo, griješimo. Često. U većoj ili manjoj mjeri. Krah ovog mladića brzo se dogodio. Oni što su mu se pravili prijateljima dok je imao novca, netragom su nestali kad je novca nestalo. Mladić je odbacio dom i domovinu, a novi je svijet odbacio njega kad je ostao bez ičega. Čisti očaj. Tada mladić počne razmišljati. Trijezno, logično. Pogriješio je. To je očito. Međutim, za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati. Shvatio je da sluge njegova oca žive puno bolje od njega. Oni imaju kruha na pretek, a on gladuje. Zato mladić veli: “Sagriješih!” Mi to redovito shvaćamo u nekom moralnom smislu, što i jest. Eto, mladić skrušeno priznaje, kaje se. Međutim, temelj poniznosti jest zapravo – priznavanje istine. Ovdje je istina teška, ružna, ali je istina. Neuljepšana. Mladić je uludo sve prokockao. Ne može vratiti svoj novac, a niti svoj dobar glas, svoje sinovstvo. Sam sebi priznaje da je pogriješio. Naša nevolja jest upravo u tome da sebi ne priznajemo svoje pogreške, a kamoli drugima. Koliko god istina bila bolna, treba se s njom suočiti. Pao sam na ispitu, jer sam ljenčario. Imam loš odnos sa svojom djecom, jer sam ih zanemarivao. Moji problemi u obitelji u velikoj su mjeri uzrokovani time što odbijam razgovarati, što bježim u alkohol, kocku i sumnjiva druženja… Dokle god ne priznamo u čemu smo mi (mi, a ne drugi!) pogriješili, nećemo ništa moći učiniti. Bit ćemo kao noj za kojega se veli da u opasnosti uvuče glavu u pustinjski pijesak… Kako li nam je važna i potrebna ta realnost koju netko naziva poniznošću. Poniznost je zapravo kruta realnost. Ovaj je sin sve to svladao i vratio se ocu s priznanjem svog promašaja. Otac ga nije prekoravao. Vidio je da je došao do istine, da je naučio lekciju. Otac priređujue gozbu: “Jer ovaj moj sin bijaše mrtav i oživje”. To je razlog veselja i gozbe. Stariji sin nije se mogao radovati bratovu povratku. Otac mu kaže: sve moje je tvoje ali on ne može pobjediti zavist: zašto je taj propalica nagrađen gozbom! Možemo li se i mi radovati našoj braći koja su pala u blato, digli se i vratili ljepoti života u Očevoj ljubavi, vratili se na put vjere. Jedan je plakao od radosti kad se njegov susjed, veliki psovač, u bolesti ispovjedio i pomirio s Bogom…
Danas slavimo misu u kapeli u Rosuljama u 10 sati /noćas smo pomakli kazaljke na satovima jedan sat unaprijed/
Kapela u Rosuljama
Oblačno ali bez kiše