Danas su aktivni svećenici – inicijatori su oni iz Ogulinskog dekanata – priredili ne prvi put ručak kolegama-svećenicima u mirovini. Odabrali su i ovaj put Sinac za mjesto druženja i ručak. Ne samo svećenici nego bi ovo trebala biti praksa i u ostalim zvanjima. Nažalost, neki su u mirovini odnosto starijoj dobi posve zaboravljeni. Neki misle da im je dosta njihov mir u sobi. Zaboravljamo da smo društvena bića i da nam je druženje potrebno dok smo god živi, pogotovo u trećoj životnoj dobi. Sjetim se jedne starice koja je sama živjela u svojoj sobici gotovo bez kontakta s ljudima. Rekla mi je po prilici: “Ja sam kao vol u štali! Nitko me ne obilazi niti kaže što se događa. Recite mi vi nešto!” Tužno. Svećenički život, iako žive u zajednici vjernika, može biti u znaku samoće koja ostavlja ožiljke. Zato je njihovo druženje ne samo ono “po službenoj dužnosti” nego i ono neformalno jednostavno potreba. Tada možemo jedni drugima reći svoje ponekad muke ali i radosti u svom radu. U prošlosti smo znali tako upriličiti planinarenje, nogomet, svakog četvrtka na pr. u župi Cernik sastajali smo se svakog četvrtka. Jedan bi predložio nacrt homilije za nedjelju te smo razgovarali ali smo se opustili i nasmijali…
Evo nekoliko snimaka sa našeg druženja uz ručak danas u Sincu:
Biskup mons Marko Medo bio je sudionik našeg druženja
Ručak odnosno blagovanje je i bratsko druženje
Bilo je razgovora, smjeha, dosjetki…
Marta i Marija odradile su onaj nevidljivi dio posla
Župna crkva sv. Ilije u Sincu