“Žena je, na neki način, čitavo čovječanstvo. Ona u sebi nosi sve ono što je čovjek. Zato ona može roditi novog čovjeka. Ona u sebi ima sve ono što je ljudsko, ona ljubi i poznaje čovjeka u njegovoj duši, ona razumije, hrani, odgaja i razvija čovjeka u njegovoj osobnosti i intimi. Žena, to je druga strana života, ona koju ne iscrpljuje muškarac. Žena, to je procvalost proljeća, to je rascvali pupoljak, rascvjetala trešnja, plavetnilo sunčanog neba, nedohvatljivost horizonata, neiscrpivost draži, to je čežnja koju ništa ne može zadovoljiti ni iscrpiti.” kaže pater Tomislav Ivančić s pravom.
Ne možemo ne spomenuti – to činimo više puta – majke koje su ostale udovice nakon 1945. u slunjsko-rakovačkom kraju ali i diljem Hrvatske. Neke po petero-šestero djece, bez ikakve pomoći, na zgraištu spaljene kuće, odgojile su djecu s takvom hrabrošću i žrtvom da ostajemo zapanjeni. Progovorio je majčin instinkt koji zna napraviti čudo. Ne samo da su djecu odgojile u odgovorne osobe, spremne na žrtvu za druge, nego su im kao najveće bogatstvo dale vjeru. One su bile svećenice u obitelji, vjeroučitelji…Nije to bila neka teorija ili neke formule nego vjera koja pobjeđuje, koja daje snagu u najtežim trenucima. Njihova žrtva nije u medijima opisana ali plodovi njihove ljubavi žive u djeci i novim generacijama. Kad se nađemo mi muškarci u teškoj životnoj situaciji, bez obzira na godine, čuje se vapaj: “Majko moja!”.
