Večeras je u pastoralnom centru u Ličkom Osiku hrabri slovenski publicist i povjesničar Roman Leljak održao predavanje uz dokumentarni film o bremenitoj temi “Djeca Kozare”. Komunistička historiografija upravo je na ovoj temi gradila mit koji se uklapa u konstrukciju genocidnosti jednog naroda. Gospodin Leljak se potrudio zaviriti u arhive u Beogradu i Zagrebu i iznositi istinu o “Djeci Kozare”. Počinje s “Užičkom republikom” koja je 1941. somljena te partizani i četnici odlaze u Bosnu i Hercegovinu. Na području Kozare čiste hrvatsko stanovništvi /i muslimansko/. Na masovne likvidacije Hrvata slijedi odgovor njemačke i hrvatske vojske. Četničko-partizanske snage su poražene a posljedica je bijeg oko 65.000 stanovnika u sigurnije krajeve. Među njima je 25.000 djece. Radi se o “djeci s Kozare”. Dio djece odlaze u Srbiju što neki povjesničari ne spominju a radi se o 80.000 djece. Hrvatski državni arhiv ima kartone o 27.856 djece. Djeca su smještena u domove, prihvatilišta. Ne smijemo zaboraviti da u ratovima stradavaju oni najslabiji. Smrtnost djece 1942. u Srbiji i Hrvatskoj bila je 50%. Na temelju kartona može se utvrditi da je umrlo 26% djece s Kozare. A djeca su došla neishranjena, zaražena, gotovo polumrtva. Iznenađujuće je da je njihov postotak smrtnosti manji od prosjeka u Srbiji i Hrvatskoj. Podsjetimo da je 1946. godine u novoj Jugoslaviji umrlo 120.383 djece! Rat je prouzročio zbjegove. Trebalo je prehraniti toliko stanovništvo…Prešućuje se činjenica da je više djece s Kozare upućeno u Srbiju nego u Hrvatsku. Nalazimo podatak da je ukupno 20.000 hrvatskih obitelji preuzelo stradalu djecu od 1942. do 1944. Autor iznosi zanimljiv podatak da Srbija nije mogla zbrinuti djecu te ih je 16.500 uputila u Mađarsku i Bugarsku. Godine 1944. sastavljen je u Beogradu zapisnik o slanju 10.000 djece u Bugarsku. S druge strane ne postoji ni jedan dokaz da je ijedno dijete u Hrvatskoj ubijeno. Nego je Udba mučenjem zarobljenika i torturama iznuđivala izjave o stradanju djece. Ti su iskazi nevjerodostojni jer su iznuđeni mučenjem. Monstruozne optužbe o stradanju djece s Kozare imale su cilj hrvatskom narodu nabiti kompleks krivnje. Ali, ne smijemo zaboraviti da nas jedino istina može osloboditi. A Roman Leljak učinio je veliki napor da iznese istinu služeći se argumentima, pisanim dokumentima.
Dodajmo da je Roman Leljajk napisao više knjiga na temu rata. Evo nekih: “Maribor – najveće stratište Hrvata”, “Sam protiv njih” , “Huda jama”. Knjige su bile ponuđene pa su ih sudionici večerašnjeg predavanja mogli nabaviti i dobiti autorov potpis.
Sudionici večerašnjeg predavanja u L. Osiku
Gospodin Roman Leljak
Organizator predavanja i susreta s autorom inicirao je vlč. Luka Blažević
Autorove knjige