Jedna tužna obljetnica: okruženi mržnjom

15 lis

Ovih se dana sjećamo obljetnica koje nas ispunjavaju ponosom i tugom. Godina je 1991. Nakon plitvičkog “krvavog Uskrsa”  na Hrvatsku se sručila gruba sila. Slunjski kraj je u okruženju kao i Vukovar. Napadi na Karlovac, Gospić, Zadar, Šibenik, Dubrovnik. Slunjski kraj odsječen je od ostatka Hrvatske. 8. listopada žestoki npadi na Vaganac i sela oko PLitvica: namjera je okupatora pregaziti slunjski kraj do Karlovca.  Aerodrom Željava i slunjski poligon puni su neprijateljskog oružja, vojne tehnike i ljudstva. Spontani otpor u Slunju graniči s fantastikom. Policija je prva pružila otpor. U rujnu je osnovan prvi odred vojne formacije /Zbor narodne garde/. Pokušavamo organizirati otpor i život u okruženju. Slavljene su prve Pričesti i Krizme u okruženju. Na pr. 18. kolovoza biskup iz Karlovca nije mogao doći pa je ovlastio slunjskog župnika da krizma djecu. Granate padaju noću i danju po rubnim selima. Branitelji su zabrinuti za djecu. Kao slunjski župnik pokušao sam izvlačiti djecu iz okruženja.  Morao sam moliti pratnju JNA: da nas prate preko četničkih punktova u Veljunu, Krnjaku i Tušiloviću do Karlovca. Jedan autobus majki s djecom iz Saborskog. Tako smo pet autobusa majki s djecom u više navrata izvujkli iz okruženja i smjestili u Primorje (od Crikvenica do Kraljevice). Bez struje, benzina, pošte, lijekova,,,život je bio na rubu izdržljivosti. Od 27. na 28. rujna troje je dejece ubijeno na spavanju u Grabovcu. Moramo odati priznanje i medicinskom osoblju koje je čuda činilo. Liječnika dr. Krušića nakon okupacije Slunja agresori su ubili. Naši branitelji – policija i ZNG – zadržali  agresora do 18. studenog.

Kad je selo Vaganac 8. listopada 1991. razoreno sudbina nekoliko starijih osoba bila je nepoznata. Ljudi su plakali i molili bilo kakvu pomoć i informaciju o njihovima koji su ostali u spaljenom selu. Odlučio sam opet moliti pratnju JNA da posjetimo spaljeno selo.To su odobrili i  upravo na današnji dan 15. listopada 1991, krenusmo iz Slunja prema Vagancu potražiti nestale. U tri vozila nas je bilo ukupno deset osoba: dvije časne sestre, dva svećenika, dva mještana iz Vaganca i četvorica vozača i volonteri: č.s. Amalija i č.s. Mihaela, župnik Josip Bogović (kojega smo molili da ne ide), župnik slunjski Mile Pecić, mještani Vaganca Marko i Mile Knežević te Nikola Nikolić, Dražen Rendulić, vozači Mile Lukač i Ivan Magdić Jurkan). Vodili su nas preko Plitvica , Prijevoja i u Ličkom Petrovom selu izručili niškim specijalcima. Selo Vaganac spaljeno, svaka kuća razorena, još se vidi stoka koja luta, ispisane parole po zidovima kuća. Trebalo bi u ruševinama kopati i tražiti preživjele što bi tražilo vremena i opremu. U štabu Krajine su rekli da je Jelka Mikuljan skočila u bunar. Bila je to starica od 85 godina koju smo našli u bunaru nakon povratka slobode 1995. svezanu oko vrata. Niški specijalci su nas vodili na na aerodorom Željava bez obrazloženja. Na izlasku na glavnu cestu u mjestu Prijeboj izručili su nas Knindžama. Ovi su nas s uperenim automatskim puškama pratili do Korenice. Ovdje nas je dočekala masa s urlicima. Morali smo predati ključeve automobila i kroz masu koja nas je udarala nogama, rukama, kišobranima ući u podrumske prostorije. Ovdje je nastavljeno mučenje, Čuli su se jauci, Vrata ćelije krvava. Vani je masa slavila i tražila neke od nas.

Sutradan časne su setre željeli osloboditi pa su dali slunjskom župniku da ih odveze. Mislili smo da je to podvala i da će nas u šumi streljajti. Prešli smo crtu razdvajanja. Ostali iz grupe prošli su muke. Župnik Bogović je zadržan nekoliko mjeseci. Ostali do godinu dana užasnog zatvora. Naš pokušaj da potražimo i spasimo nestale u spaljenom i razorenom selu nije uspio. Ali, nitko nam ne može osporiti hrabrost koja graniči s ludošću da pomognemo braći u nevolji. Ludost Kristovog križa skršila je đavolsku silu…

Vaganac je niknuo iz pepela

Ć.s. Amalija

Večeras u gospićkoj župnoj crkvi – koja je i katedrala – pridružili smo se misnom slavlju u 18 sati. Pola sata prije mise mogućnost osobne ispovijedi. A ispovijed je čin hrabrosti kad se vraćamo Božjem zagrljaju, Nije tragedija čovjekov pad nego je tragedija ustrajati u oholosti i onda ne doživjeti oproštenje. Sotona nas želi zadržati u oholosti, u pobuni ili ravnodušnosti…Isus će isticati da je radost na nebu veća zbog jednog obraćenog griješnika nego zbog 99 pravednika.

Pod misom je slavljen i sakrament ženidbe!

U nedjelju 16. listopada slavimo misu u Baškim Oštarijama u 11 sati!