Stariji se sjećamo solidarnosti na selu: ako je nekomu izgorjela kuća svi su priskočili u pomoč. Tako je bilo u svim izvanrednim situacijama. Solidarnost na djelu bila je po sebi razumljiva. Danas malo mudrujemo pa se izgovaramo na pr. riječima: “Nek institucije rade svoj posao!” Onda su dolazili u pomoć bez poziva kad su vidjeli potrebu. Takav primjer donosi današnji ulomak iz evanđelja: kad je Marija dočula da je rođakinja Elizabeta trudna, nije oklijevala: “Pohitla je u gorje da je posjeti i pomogne”. Bila joj je na usluzi. Ne možemo zamisliti koliko čovjek čovjeku može donijeti radosti /ali i obratno/. Donijeti lijek starici koja ne može hodati, posjetiti usamljene i upitati imaju li problema, čime mogu pomoći. Moramo priznati da smo mi uglavnom solidarani narod: pritečemo u pomoć kad nadođe kakva katastrofa. Ali, ne smijemo se uspavati i živjeti u lažnim pohvalama. Trebamo otkriti na vrijeme potrebe svojih bližnjih. Dvostruko daje onaj koji odmah daje. Dobra djela oplemenjuju i nas koji pomažemo kao i one kojima pružamo pomoć. Nikakve institucije ne mogu zamijeniti našu osobnu inicijativu u pružanju pomoći potrebnima. Današnje evanđelje govori upravo o tome! Pred nama je Božić koji nas motivira da obradujemo jedni druge lijepim riječima ali i djelima. Inače Božić može biti samo jedan narodni običaj koji ne zahvaća u moj život. Ugledajmo se na Marijinu hitrost u pružanju pomoći.
