Neki su u roditeljskom domu doživjeli iskustvo vjere, revno su živjeli od vjere i onda kad su napustili dom. Ipak, jedan postotak onih koji su s oduševljenjem prihvatili Isusov put, umorili su se i skrenuli. Ponekad se čudimo: taj je bio iz kršćanske obitelji, ministrant, revan u svakom pogledu. a danas je borbeni ateist! Postavljamo pitanje kako se vjera gubi a kako raste? Vjera se gubi kad prestanemo moliti! Molitva je disanje duše: ne možemo bez zraka živjeti, isto tako je molitva disanje naše duše. Ako prestanemo moliti gasi se pomalo vjera. On će teoretski priznati da je vjernik ali u praksi vjera ga ne pokreće, ona je kao haljina odložena u ormar. Takvi će biti olako žrtve lažnih proroka koji dolaze u “ovčijem ruhu” a zapravo su vukovi. Nisu Božje zapovijedi dane za ukras nego da po njima živimo. To su prometni znakovi koji nas upozoravaju na opasnost. Posebna kušnja vjere je bolest. Neki mudar čovjek kaže da je bolest zov istine! Bolest može biti opomena da nešto moramo promijeniti u mnašem životu. Jedna trećina bolesti prema Hauxley-u je neizbježna. Ali dvije trećine možemo izbjeći! Bolest je prilika da se Bog proslavu u nama ako imamo vjeru. Sv. Mala Terezija umrla je u 24. godini života ali s čvrstom vjerom da zadnju riječ ima ljubav i život vječni. U našoj bolesti Bog zna kako mi patimo. Zar nije Krist patio u sramoti, silnoj patnji i napuštenosti! Nije ostavljen i zaboravljen nego je uskrsnuo. U bolesti je odlućujuća vjera. Čovjek koji vjeruje ne može biti bespomoćan ili upasti u očaj. Vjera nam jamči da smrt nema zadnju riječ “Tvojim se vjernima život mijenja ali ne oduzima!” – kaže evanđeoska poruka. Spomenuta Mala Terezija je kliktala: “Ja ne umirem nego idem u život!” Tito je u bolesti u ljubljnskom bolničkom centru tražio svećenika. A to znači pomirenje. Najljepša stranica u svjetskoj literaturi je rasipni sin koji napušta oca, upada u blato nemorala, ali dolazi k sebi i vraća se. Otac ga dočekuje sa zagrljajem i gozbom. To je drama svakoga čovjeka. Bolest može biti zov istine!
Sjetimo se vlč. Josipa Bogovića koji je proveo u srpskim zatvorima 3 mjeseca. Prošao je torture i mučenja kakva samo bolesni um može smisliti. Uhićeni smo u 15.10.1991. u Vagancu u pokušaju da uz osiguranje JNA potražimo preživjele u spaljenom i razorenom selu Vaganac. Bilo nas je desetero u tri vozila. Izručili su nas niškim specijalcima a ovi knindžama na Prijeboju. Ovi su nas odveli u Korenici gdje nam je priređen javni linč pred zgradom policije a onda nastavak u podrumu. Sutradan su časne sestre oslobodili i slunjskog župnika a ostali su ostali u srpskim zatvorima. Zadnji je izišao nakon godinu dana iz kninskoh zatvora a vlč. Josip Bogović nakon 3 mjeseca mučenja u Beogradu. Mislili su da je on veliki špijun a on jadni seosku župnik koji nema pojma o visokoj politci. Ostavljen je svezanih očuju na cesti kod Brčkog. Uspio je doći do Brčkog a onda i Zagreba gdje se liječio. Umro je od posljedica mučenja 2009. i pokopan na drežničkom groblju 12.08.2009.