Ugodna šetnja u popodnevnim satima po Gospiću. Vrijeme idealno. Ispred katedrale i uskom ulicom spustio sam se na rijeku Novčicu. Pada u oči nekad gazidnska kuća a sada “vila propuh”: porazbijani prozori, krov nakrivljen…Na jednom prozoru kipić Gospe i sv. Ante. Kuća krije tužnu priču. Tu je odmah i napušteni mlin-vodenica koji je nekad bio od životne važnosti. Staza uz bistru i pitku rijeku Novčicu. Jedan ribič strpljivo čeka da riba zagrize. Neke su voćke u punom cvatu a neke čekaju svoj čas. Pogled na Velebit /Visočicu/ uvijek nas ispuni ponosom. Ova opjevana planina duga 140 kilometara ulijeva strahopoštovanje i ljubav. Čovjeka spopadne bijes kad pomisli da su neki uvezeni otpad, zapravo otrov, iskrcali u gospićki kraj. A ovdje se rađaju rijeke, čista i pitka voda koja život znači… Skrenuh prema centru Gospića, prostranom trgu koji nosi ime Stjepana Radića. Ugostitelji su iznijeli stolove na otvoreno i može se na otvorenom popiti piće. “Velečasni odite na kavu: doći će i moje prijateljice!” – pozva me ljubazno gospođa koja pomaže i u našem domu. Nije trebalo dvaput reći. Našao sam se u društvu četriju simpatičnih dama. Pijenje kave nije samo ispijanje ovog globalnog napitka: to je razgovor ugodni, opušteni. Istovremeno pogled bacimo na prostrani trg. Ljudi opušteno šeću, pozdravljaju, majke vode malu djecu i kao da žele reći: “Ovo je naše najveće bogatstvo!” Razgovor opušten. Iako sam se veselio da ću platiti račun, ipak su me dame pretekle. Naš dnevni red traži da se oprostim od simpatičnog društva. Ipak, ovakvi spontani susreti, neplanirani, imaju svoju draž. Otišao sam obogaćen jednim spontanim prijateljstvom na trgu S. Radića u centru Gospića.
Novčica
Pogled na Radićev trg
Zabilježili smo ovaj neplanirani spontani suret…Baterija u aparatu je crkla i nije bilo više moguće snimati…