Put nas danas vodi u Cetingrad. Vozimo mons. Marijana Ožuru (iz Gospića) koji slavi dijamantnu misu u župi u kojoj je proveo čitav svećenički vijek – u Cetingrad. Zastajemo se u Korenici i starom dobrom cestom D1 preko Plitvica stižemo u Slunj. Odvajamo se prema Cetingradu. pograničnoj župi koja iza sebe krije slavnu prošlost. Cetingrad danas odiše posebnim raspoloženjem i ugođajem. Velika Gospa je zaštitnica župe i mnogi hodoćasnici dolaze ovamo automobilima a neki i pješice. Svaka stopa ovoga kraja natopljena je krvlju mučenika u dugoj povijesti i svjedočanstvom vjere. Našeg svečara, mons. Ožuru, uvodimo u župni stan. U našoj je ekipi i medicinska sestra za svaki slučaj. Ljubazni župnik Ivica Tolla trudi se da svima iziđe u susret…U 12 sati zvona si najavila dvostruko slavlje: Veliku Gospu i 60 godina misništva mons Marijana Ožure. Nakon uobičajenih pozdrava započela je dijamantbna misa na blagdan Velike Gospe u Cetingradu. Okruže subraćom svećenicima mons. Marijan kreće se uz pomoć hodalice. Uz njega su županik preč. Tolla i dekan preč. Šimo Božić. Dupkom puna crkva a ovo je najveća crkva u ovom dijelu Hrvatske. Srušena 1991. do temelja obnovljena je u istim dimenzijama te ostaje i dalje Božji poljubac ovome kraju. Propovjedao je njegov subrat i prijatelj, dugogodišnji slunjski župnik, mons. MIle Pecić. Istakao je danas dvostruko slavlje: uznesenje tijelom i dušom naše sestre, Djevice Marije i zahvalu za 60 godina svećeničke vjernosti. “Slavimo Veliku Gospu, Mariju koja je dušom i tijelom uznesena u Božju slavu. Ovaj blagdan je Božje rješenje našega života! Božja logika je drugačija nego naša: Marija je ušla svim svojim bićem u Božju logiku: „Neka mi bude po riječi Tvojoj!“ Po toj logici služenje postaje kraljevanje, umiranje postaje rađanje za novi život. Kao što zrno umire u zemlji ali to je uvjet da krene bogatiji život…Moć Božjeg preobraženja zahvaća i naše tijelo, kompletnog ćovjeka. Ovaj blagdan Marijina Uznesenja tijelom i dušom je i šansa da i mi tijelom i dušom budemo u Božjoj slavi, da ga gledamo licem u lice. Marija je trpjela u tijelu i duši. Mač boli probo je njezino srce pod križem. Ali, sada uživa slavu. Slaveći Veliku Gospu slavimo pobjedu života nad smrću, slavimo proslavu čovjeka dušom i tijelom. Naš svršetak nije grob nego život u Bogu, proslava našeg čovještva. Marija nam je pokazala put: služenja, prihvaćanja Božjeg plana, odgovora na Božju ponudu. Idemo njenim putem, putem vjere, kojim je stupala Velika Gospa!”
Drugi razlog današnjeg slavlje je 60 godina svećeničke vjernosti, služenja Bogu i narodu mons. Marijana Ožure. Rođen je 28. studenog 1937. u Gorskom Kotaru, u dolini rijeke Kupe u mjestu Hrvatsko, župa Turke, na slovenskoj granici. Roditelji su mu Vicenca i Rudolf. Jedno je od petero djece u obitelji.Drugi svjetski rat, najveća sramota kršćanske Europe, ušao je u svaki kutak Europe pa tako i u Gorski Kotar. U ratu roditelji odlaze u Virje u Podravinu s djecom a Marijan ostaje s djedom da bi se vratili nakon rata. Ubijena su mu dva ujaka. Osnovnu školu završava 1950. u Osilnici, nižu gimnaziju u Fari. Godine 1953. odlučuje se za svećenički poziv. Bila je to hrabrost jer je crkva progonjena, mnogi svećenici ubijeni a živući pod stalnom prismotrom tajne službe, u školama je ateizam službeni svjetonaor. U takvim prilikama odlučiti se za svećenički poziv bilo je više nego hrabrost. Upisuje sjemenišnu gimnaziju u Rijeci. Ali komunističke vlasti počinju progone crkve, zatvaraju sjemeništa. Jedan je komunistički funkcioner to rekao riječima: „Zavrnut ćemo mi pipu da ne procuri nijedan svećenik“. Tako je riječko sjemenište odnosno bogoslovija zatvoreni, neki svećenici osuđeni na robiju kao Vlado Pezelj…. Zahvaljujući mons. Boži Milanoviću, istarskom svećeniku, koji se zauzeo za pripajanje Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji pred međunarodnom komisijom, imao je zasluge pred komunističkim vlastima. Tako je njegovim zalaganjem otvoreno sjemenište u Pazinu. Mons. Marijan prelazi u Pazin i tu završava sjemenišnu gimnaziju. Služio je vojni rok u JNA od 1957. do 1959. Nastavlja dalje studij bogoslovije u Pazinu do1963. Zaređen je za svećenika u Senju 31. ožujka 1963. Mladu misu slavio je 14. travnja 1963. u svetištu MB na Trsatu a sekundiciju u Osilnici…Iza ovih suhih podataka stoji hrabrost mladića koji se želi založiti za ideale bez obzira na cijenu. Ušao je hrabro u vinograd Gospodnji!
Iste godine biskup mu povjerava župu Cetingrad, velika župa na granici BiH. Narod je osiromašen, posljedice rata su još prisutne. Nenarodna vlast služila se grubom silom. Svećenici su bili u tom vremenu uz narod i s narodom. Dijelili su oskudicu ali i vjeru u bolje sutra. Taj izranjeni i obespravljeni narod nalazio je u crkvi utjehu i hrabrost za život. Okupljanje u crkvi i navještaj Radosne vijesti prvotna je zadaća pastira. Prve Pričesti, Krizme, vjenčanja i krštenja…U svom djelovanju pripremio je 2304 krizmanika. Godine 1971. Krizmi su pristupila 383 krizmanika. U župi Cetingrad od 1963. do odlaska u mirovinu 2020. u župi je ukupno krstio 4.893, krizmao 4.120, vjenčao 1783 para. te ispratio 2671 pokojnika. On je fenomen što se tiče pamćenja imena župljana. On zna napamet brojeve kuća, imena članova obitelji i rodbine…Šesdesetih godina režim je morao otvoriti granice jer je nezaposlenost bila velika. Župljani odlaze u zapadne zemlje. Ali počinju i obitelji iseljavati i u Austarliju, Kanadu, Novi Zeland..Oko 600 župljana je iselilo u prekooceanske zemlje. Ovaj znak vremena monsinjor Marijan je pročitao. Obilazio je iseljene župljane u Australiji, Kanadi, Novom Zelandu. Naporno je to bilo ali on je imao snage i hrabrosti. Uza sve druge obveze i pastoralni rad obnavljao je crkvu. A radi se o najvećoj crkvi ne samo u dekanatu nego u ovom dijelu Hrvatske. Stavio je bakarni krov, vitraj prozore, orgulje obnovio. S ponosom je pokazivao crkvu svakome, radovao se dječjom radošću. Crkva je poljubac Božji ovom kraju.
A onda dolzi razdoblje velikih promjena u Europi i kod nas. Komunističko carstvo se urušava. Padom Berlinskog zida 1989. demokracija dolazi u istočne zemlje. Mi smo se radovali demokratskim promjenama. Izabrana je prva demokratska vlast 1990. Ali mračne snage nisu to mirno gledale. Počela je agresija na mladu Hrvatsku demokraciju. Krvavi Uskrs 1991. početak je agresije. Gledali smo na istok i zapad i očekivali pomoć ili bar podršku. Morali smo se osloniti na Božju pomoć i našu mladost koja je pružila zadivljujući otpor. Slunjski je kraj u okruženju. Pokušavamo se prilagoditi prilikama. Zadnju misu slavio je mons. u Cetingradu na Svisvete 1991. Već 4. studenog 1991, zapaljivim granatama pogađaju crkvu i crkva je u plamenu. Pred opasnoću je odvozio u V. Kladušu dio crkvenog inventara: kipove, križni put, matične knjige. Bilo je to pametno. Potresan je snimak u spaljenoj crkvi kad europromatrači dolaze i oficir JNA. Monsinjor oficiru JNA s gorčinom i tugom pita zašto rušite i palite. Agresor je župu Cetingrad posve okupirao do 16. studenog 1991. Monsinjor se povlači u V. Kladušu u BiH i ovdje ostaje do 1994. U Kalduši je katolička zajednica. Muslimani su pokazali solidarnost prema velečasnom kao i mnogim prognanicima iz slunjskog kraja koji su se povlačili preko Bosne. Mnogo je dobra učinio velečasni Marijan za prognane ljude i muslimane. Slavio je misu po kućama. Katoličko selo Šmrekovac njegovim zalaganjem dobilo je groblje pa su se mogli zakapati jer je cetingradsko groblje okupirano. Život u neizvjesnosti, strahu, neimaštini ali je bio s narodom.
Dana 20. kolovoza 1994. krenuo je veliki konvoj muslimana i Hrvata prema Karlovcu pod zaštitom UNPROFOR-a. Zbog međumuslimanskog sukoba nije bio moguć ostanak u Kladuši pa je mons krenuo u konvoju prema Karlovcu. Na graničnom prijelazu Maljevac prepoznali su ga i izveli iz konvoja odveli su ga u zatvor u Vojnić. On im je mirno rekao da je u njihovim rukama ali i „tko ubije svećenika prenosi se do devetog koljena“. Ima tu nešto: svećenik se odriče obitelji i živi za druge. Izgleda da se trtetman promijenio pod pritiskom međunarodne javnosti. Čuvala su ga dvjica srpskih vojnika u jednoj napuštenoj vikendici 22 dana. Mi smo intervenirali na sve adrese da ga zaštitimo. Srpska vojska dovela ga je do crte razdvajanja u karlovačkom predgrađu Turanj. Podmenuli su mu minu koju je na čudesan način izbjegao. Nekako je došao do rampe gdje je bila hrvatska policija. Bilo je neopisivo veselje kad smo ga živog zagrlili. Nastavio je život u Karlovcu, okupljao svoje vjernike u crkvi Presv. Trojstva sve pod prijetnjom granata. Godine 1995. pozvali su ga u Australiju naši ljudi. Došao je slavni povratak 6. kolovoza 1995. Crkva u Cetingradu nakon što je spaljena preostale zidove agresori su digli u zrak. Niti jedna kuća čitava. Ruševine. Počela je velika obnova. Izgrađena je nova crkva istih dimenzija, novi župni stan, dvorana…Održao je misije kao duhovnu obnovu nakon povratka.
Dočekao je zlatnu misu, 50 godina svećeništva, koju je proslavio u Cetingradu 29. lipnja 2013. Gosti su bili i muslimani kao na pr. Fikret Abdić.
Godine 2017. biskup ga je stavio u mirovinu a župu je preuzeo vlč. Stanko Smiljanić. Ostao je u župi i pomagao. Godine 2022. otvoren je svećenički dom u Gospiću u kojem je našao smještaj. Moram priznati da naš monsinjor dostojanstveno živi godine mirovine. Narušenog zdravlja ali vedra duha. Raduje se svakom posjetu, raduje se Božjem narodu koji živi od vjere.
Na kraju zaključimo: iza našeg monsinjora, slavljenika, stoji plodan svećenički život. Dobio je i spomenicu Domovinskog rata, javno priznanje županije, nagradu općine Cedtingrad za životno djelo, zahvalnicu Karlovačke županije i druga priznanja…Sveti će Pavao reći pri kraju životnog putovanja: dobar sam boj bio, trku završio, vjeru očuvao…To i naš monsinjor može reći. Monsinjore, hvala ti za hrabrost u nevoljama, za strpljivost, za ustrajnost u svećeničkom služenju u tolikim izazovima. Lijepo je bilo s tobom dijeliti vrijeme sa svim kušnjama i nevoljama. Još dodajmo: kad sagledavamo svoj život najdraži su nam bili trenuci kad smo živjeli za druge, trpili i nosili križ braći i s braćom, kad smo pomogli braći da dožive Božje milosrđe i dođu do žive vjere koja pobjeđuje ovaj svijet.
Mons. Marijan Ožura
Crkvu je ispunio Božji narod
Nakon mise: djeca su ipak najveće bogatstvo
Narod se družio nakon mise
Prijatelji se raduju…