Na kraju smo mjeseca studenog. Jesen je već prošla svoj vrhunac. Čekaju nas mrazevi, prvi snijegovi, zastoji u prometu… Ljepotu mira tek doživimo u ratu. To smo mi, bar stariji, dobro upamtili. U progonstvu, u smještaju kod rodbine ili po raznom ugostiteljskim objektima, snjali smo ljepotu svoga doma, mir kao veliki dar. Zato nas zbunjuje bahatost Rusije koja jedan narod želi zgaziti. Gađaju stambene četvrti pred očima čitavog svijeta, bolnice, dječje vrtiće. Može li jedan diktator raditi nekažnjeno tolike zločine – pobuni se u nama osjećej elementarne pravde. Ne mogu pokoriti jedan hrabri narod ekonomski ni vojno ali zato ga žele smrznuti, okovati ga hladnoćom uništavajući elekttične centrale i dalekovode. To čine dalekometnim raketama…Jedna djevojčiva u Ukrajini, pročitah jutros, zbog dišnih poteškoća nosi aparat za disanje. Nema struje i ne može ga napuniti. Došla je na benzinsku gdje vlasnik generatorom napaja benzinsku postaju. Dao joj je da svoj apartić za disanje napuni kako bi mogla disati. Možemo li zamisliti što znači gušenje zbog nedostatka kisika? Zbog ovakvih zločina Rusija je sebe već kaznila: ona je moralno poražena. Hoće li i međunarodni sud suditi za počinjene zločine ostaje da se vidi.
