Krenuti na put izlizanim gumama i neispravnim autom nije pametno: možemo završiti u provaliji. Jednostavno u promet možemo ući s posve tehnički ispravnim autom. Onda možemo putovati sigurnije. Upravo nam u današnjem odlomku evanđelja Isus govori: “Neka vam bokovi budu opasani i svijetiljke upaljene”. Ako je sluga sve svoje obveze ispunio može mirno čekati gospodara. Ali mi znamo biti lakomisleni: neće se meni baš nešto dogoditi, mogu dati malo prostora ludostima. Tako će đak misliti da ga sutra neće pitati pa umjesto učenja provede dan u ludim igrama. Slično je i s našim kršćanskim životom. Odgađamo svoj odnos s Bogom: potiskujemo pomisao da smo pred njegovim pogledom. Savjest mi predbacuje da bih trebao učiniti neki zaokret u svom životu ali odgađam. A Božje rječ nas poziva na budnost. Međutim mi odgađamo učiniti zaokret. Mi smo Gospodnji narod. U Božjim smo rukama. Pred Bogom stojimo kao dijete. Dijete je ponekad nestašno i svojeglavo ali ipak ljubi roditelje. Tako i mi stojimo pred Bogom: uzdamo se u njegovu dobrotu. Vraćamo se k njmu ako odlutamo. “Kad dođem u mirovinu onda ću imati vremena i posveti ga Bogu”. Računica da ću se pred smrt pokajati i pomiriti s Bogom luda je i nepromišljena. Već danas mogu početi “bdjeti”: svakodnevna molitva, ljubav i opraštanje drugima. Bdijem po nedjeljnoj misi koju ne propuštam. Bdijem kad me vode Kristova blaženstva: Blaženi koji ustraju. Pred očima mi je misao od jutra do večeri: Bog je moje spasenje, uzdam se, ne bojim se više!”
Blago onima koji okupljeni oko stola Gospodnjega bdiju: njihov rad, hod kroz vrijeme je u rukama Božjim