Današnji ulomak iz evanđelja poziva nas na poniznost. A biti ponizan ne znači omalovažavati samoga sebe. Ponizan čovjek jest jednostavno – realan čovjek. On je svjestan da su sve njegove sposobnosti, svi njegovi talenti jednostavno – dar. Prirodni dar ili Božji dar. Prema tome, zašto bi se čovjek razmetao nečim što nije njegovo? Športaš koji je osvojio medalju i tolike rekorde mogao je biti invalid u kolicima i čekati da ga netko pogurne. Sve je dar. Moja stvarna vrijednost ne ovisi o tome koliko me ljudi takvim priznaju. Ako sam istinoljubiv i pouzdan, onda sam takav, bez obzira na to koliko to netko htio priznati. I onda dolazi paradoks. Isus veli (Lk 14, 1.7-14): „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“ Upravo tako i bude u životu. Zato je temeljno i bitno da duboko u sebi budemo zadovoljni onim što jesmo i što činimo. U tome slučaju nas ljudsko priznanje može razveseliti, a zlonamjerni komentari neće nas bitno pokolebati. Jer, činimo dobro iz uvjerenja i tako pronalazimo svoj mir i – svoju tihu sreću koju nam nitko ne može oduzeti. Zašto ljudi vole sebe isticati? Boriti se za prvo mesto na pr. na svadbi. To nas može koštati: možemo biti udaljeni jer smo se precijenili.
Sada dolazi ljepši dio Isusove priče. Dolazi domaćin i veli mi: Prijatelju, pomakni se naviše! Upravo je to ono što Bog za mene svakodnevno čini. Kako? Jednostavno. Dolazim u kuću Božju, za stol Gospodnji, pred Božje lice. Svjestan sam, bolno svjestan svih svojim promašaja, padova, nevjerstava. Svjestan sam da griješim i mišlju i riječju i djelom i propustom. Svjestan sam da sam slab, propadljiv, nestalan, da sam smrtan čovjek. Stojim pred Bogom duboko prignut i velim: Bože, smiluj se meni grešniku! I gle, dolazi Bog i veli mi: Ti si moje dijete. Iz ljubavi sam te stvorio. Za tebe sam poslao svojega jedinorođenog Sina. On te je otkupio svojom smrću i uskrsnućem. On te je preobrazio svetim krštenjem. Postao si dionikom neba. Ušao si u moju božansku obitelj. Ti si moje ljubljeno dijete. Ne želim se spominjati tvojih grijeha. Kada vidim tvoje skrušeno lice, ne mogu a da ti se ne smilujem. Ti si velik, ti si dionik božanske naravi mojega Sina Isusa Krista, ti si moj. Iziđi iz svoje bijede i malenosti: Prijatelju, pomakni se naviše! Tu je srž rješenja naših dvojbi. Nisam ja po sebi velik: Bog me čini velikim. Nisam ja po sebi ni uzvišen ni vrijedan nebeskih darova. Bog me čini nebesnikom. Po Bogu smo i veliki i uzvišeni. Za sve ono lijepo i plemenito što imam – samo Bogu mogu zahvaliti i time se nipošto ne mogu hvastati…
U Rosuljama
Idite u miru
Kako nam Bog neće oprostiti ako se kajemo za svoje trenutke slabosti
Susret dvaju prijatelja u domu u Gospiću