U Karlovcu za jednog od mnogih granatiranja 1993. godine spustili smo se u sklonište u podrum zgrade. Užasno granatiranje i ne znamo jesu li tenkovi ušli u grad, vode li se ulične borbe, hoće li neki luđak baciti granatu u sklonište…Odrasli su hrabrili uglavnom žene s djecom i starije osobe. Jedan je dječak drhtao i plačući mami se jadao: “Mama, ne mogu zaustaviti noge da se ne tresu”. Strah. Strah je nuždan za preživljavanje. Hrabri ljudi nisu oni koji se ne boje nego oni koji trebaju biti na mjestu gdje trebaju biti po svojoj savjesti. Ne znači da se naši branitelji nisu bojali metka nego su bili na mjestu gdje je trebalo. Strahu usprkos. Isusa su prije raspeća spopali užas i tjeskoba, strah, preznojavao se krvavim znojem ali nije pobjegao od križa. Isus nas poučava o strahu: “Ne bojte se ljudi… Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti.“ O tome nam svjedoče mnogi mučenici u dugoj povijesti crkve. Zato je važno njegovati ono duhovno i plemenito u nama. Nažalost, mi ljude rangiramo ili procjenjujemo po bogatstvu, položaju. Ali, čovjek nije ono što posjeduje. Čovjek se ostvaruje onda kad je voljen i kad voli. Dakle, po ljubavi. Sveti će Pavap to blistavo izreći ovim riječima: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo u onome koji nas uzljubi.“ Nikakav silnik ne može nam oduzeti to nutarnje bogatstvo. To svaki čovjek osjeća pa i onda kad se susretne s nepravednim optužbama i kad mu prijete likvidacijom.
U Rosuljama
