Okruženi tolikim čudesima ne možemo biti ranodušni ili čak prezirati tolika divna stvorenja. Onda smo primitivci koji sve gledaju koliko njima koriste stvorenja koja nas okružuju. Uzmimo primjer zraka: ne mislimo koliko je zrak važan za naše postojanje. Oni koji su bili na respiratoru, gušilo ih je, respirator im je koliko toliko pomagao da dišu. Jedan je takav nakon što je prebolio izjavio: nikad nisam mislio o zraku al vidio sam što znači ostati baz zraka.Od tada zahvaljujem Bogu za zrak koji nas okružuje i bez kojeg nema života. Ali osim zraka okružuju nas divne stvari u biljnom i životinjskom svijetu. Još je tragičnije kad čovjke koristi tolike blagodati koje su mu darovane a ne pada mu napamet zahvalnost. Uništavanje okoliša koje ima svjestke razmjere, vodi nas u sljepoću srca. Isus je ušao u naš svijet, povlačio se na molitvu u tišinu. Bila je to molitva zahvale. Ništa nije grublje od nezahvalnost. Kako ljudi imaju vremena za svakojake gluposti a nikada ne bi stali ispod zvjezdanog neba i zahvalili za čudesna djela Božja. Primili smo tolike darove kojima raspolažemo. Ali mi to pripisujemo sebi! To sam ja stvorio. Ali zaboravljamo da sam mogao biti invalid ovisan o pomoći drugih. POniznost nije glupo kimanje glavom nego realnost: ponizan je čovjek realan, on vidi čudesa oko sebe i zahvaljuje. Čudi nas neki nadriučenjak koji otkrije u prirodi neke stvari i onda ih sebi pripisuje, Nije li on samo otkrio ono što je Božja dobrota prorjektirala! Nikola Tesla bio je smkroman: on je priznao da nije ništa izumio nego je sve to već postojalo. On je prilagodio ljudskoj uporabi energiju koja je tu od iskona.
Sv. Ivan Zlatousti – Ivan se je još kao mladić povukao u brda, gdje je među monasima provodio veoma strog život molitve i pokore, koji mu je prilično narušio zdravlje. Ne mogavši zbog slaba zdravlja izdržati sve zahtjeve strogoga monaškog života, vratio se u Antiohiju, gdje ga je biskup Melecije zaredio za đakona. Bile su mu tada 23 godine. Pet godina kasnije bio je zaređen i za svećenika. Tome je zvanju davao prednost pred monaškim govoreći da je između jednoga i drugoga tako velika razlika kao „između položaja podanika i cara”. Postavši svećenik, Ivan se naročitim žarom posvetio službi propovijedanja jer je za nju posjedovao izrazit talent. Nije čudo onda što su ga prozvali Zlatousti!