Obično prvu crkvu smatramo revnom, hrabrom, odanom Isusovu putu. Ali je i među njima bilo velikih problema. Bili su izloženi velikim kušnjama. Neki su zavedeni rječitošću nekih pojedinaca kao na pr. Arija. Zato Pavao Filipljanima piše: “Ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe…“ Pavao govori o poniznosti koja je i nama danas strana. Ako se ne ističerm u športu, glazbi, u školi kao najbolji đak, onda kao da ne postojim. Tko danas govori o poniznosti? Ja se moram nečim isticati da me drugi primjete. Ako ništa onda na društvenim mrežama stavljam svoje fotografije da drugi vide kako sam lijep, stavljam mudre izreke da vide kako sam pametan. Međutim sv. Pavao iznosi svoju mračnu prošlost: “Ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio crkvu Božju”. Tako on sam sebe “ocrnjuje”. Ali on dodaje: “Milošću Božjom jesam što jesam!”. Pavao uzima za uzor Krista koji je sam sebe ponizio “do smrti na križu”. Što je onda poniznost? Ona je realnost. Ponizan čovjek je realan: vidi sebe kakav jest i s druge strane prepoznaje Božju dobrotu i milosrđe. Ljudski su sudovi prevrtljivi: danas me kuju u zvijeszde a sutra sve najgore! Naš život možemo živjeti u oholosti, umišljenosti da smo veliki, da smo sve mi napravili. To nas vodi u laž. Zaboravljamo da smo primili darove /talente/ s kojima radimo. Onaj športaš koji je osvojio olimpijsku medalju, mogao je biti u invalidskim kolicima! Ponizan čovjek je realan jer shvaća da je primio darove, talente, s kojima radi. Odatle zahvalnost. Kako je ugodno razgovarati s takvim, poniznim, čovjekom!
Poniznost je temelj na kojem gradimo svoj život. Radujemo se primljenim darovima koje smo podijelili s drugima. A s druge strane oholost je temelj svakoga grijeha. U oholosti čovjek je kadar druge poniziti, zgaziti…Kako to kažemo “penje se po leševima drugih”. Radujemo se svemu što imamo, svojim sposobnostima, svojim darovima. Sposobnosti da činimo dobro, da utjelovljujemo Božju dobrotu. Jednako se tako radujemo i drugima koji imaju svoje darove. Jer, izdizanje iznad drugih, zavist zbog tuđega uspjeha, znači izlijevanje žuči na ono lijepo što imam… A poniznost i nenametljivost – čista je radost. Danas će se vjernici u Euharistiji – nedjeljnoj misi – napajati Božjom mudrošću i učvrstiti u vjeri i nadi.
Danas u Brušanima