Činjenica je da smo mali, slabi, gotovo nemoćni. Trebamo biti spašeni, jer “ako smo prepušteni sami sebi, izgubljeni smo”. Na to nas podsjeća dominikanski otac François-Marie Dermine, egzorcist, predsjednik GRIS-a (Socio-religijska istraživačka i informacijska skupina) i profesor tečaja o službi egzorcizma i molitve oslobođenja na Papinskom ateneumu Regina Apostolorum. Njegova priča jasno pokazuje koliko opasno može biti tražiti odgovor na našu urođenu potrebu za spasenjem daleko od Boga. Iako Crkva, napominje, ima sve alate (od molitve oslobođenja do egzorcizma) da se suoči sa svim manifestacijama zloga, neki traže istične tehnike opuštanja ali upadaju u još veću prazninu ili mrak. .
Na pitanje “zašto se neki ljudi približavaju vragu i kako se to događa?”, pater odgovara: Prvo, očito je da svaki grijeh omogućuje vragu da nam se približi, da djeluje na nas i da nas udalji od Boga i našeg bližnjega. Zatim postoje određeni načini koji olakšavaju njegovo djelovanje: Mislim na oblike ezoterijskog okultizma, kroz koje, suočeni s poteškoćama, ljudi prestaju živjeti pouzdajući se u Boga, milost i sakramente te pribjegavaju alternativnim putovima, bilo lakim ili onima koji nastoje zaobići Božju volju.
Na upit: “Kakve “nevolje” on može uzrokovati?” pater odgovara: Najneobičniji (i najšokantniji) oblik đavolskog djelovanja je opsjednutost, gdje, u određenom smislu, gubimo kontrolu nad svojim životima, pa čak i nad sobom, svojim tijelom i umom. Ali nikada nad svojim dušama. Osim opsjednutosti, koja nije baš česta, postoje i uznemiravanja: đavao, naime, pokušava poremetiti naše živote i potkopati sve što nastojimo izgraditi (uništava nam poslove, naše odnose itd.). Konačno, postoje opsesije: negativne misli koje muče naše umove i prijete da nas odvrate od Boga. Da bismo im se oduprli, moramo razviti veliki duh molitve i predati se Božjoj volji, nikada ne sumnjajući u Njegovu ljubav i pomoć, čak i ako se u nama te opsesije ponekad pretvore u vrisku ili bogohuljenje. Nismo odgovorni za te opsesije, ali moramo ih pokušati odgurnuti, ne toliko vlastitom koncentracijom, koliko molitvom i, ovdje također, oblikom predaje Bogu. Međutim, najrašireniji i najopasniji napad, jer ugrožava naše spasenje, jest iskušenje.
Zašto je to tako opasno? Jer iako nismo odgovorni za opsjednutost, uznemiravanje ili opsesiju, postajemo odgovorni za iskušenje kada ga prihvatimo i počinimo grijehe. Ponavljam, ovo je đavolsko djelovanje kojeg se trebamo najviše bojati i ono utječe na sve nas, vjernike i nevjernike podjednako. Svi možemo skrenuti s Božjeg plana za nas. Vrag je biće inteligentnije od nas i fizički moćnije, pa nas može natjerati da negativno reagiramo tijekom egzorcizma, uzrokujući da činimo stvari koje inače ne bismo mogli ili ne bismo htjeli činiti. Osoba može vrištati, izgubiti kontakt sa stvarnošću, naizgled postati neprijateljski raspoložena prema onome u što je rekla da vjeruje neposredno prije početka egzorcizma, može pokušati napasti egzorcista, a iskušenje bogohuljenja uvijek vreba. Tijekom egzorcizma, u određenom smislu, može se dogoditi bilo što.
Kako Crkva dopire do tih ljudi i prati ih? Prije svega, kroz propovijedanje, iako se mora naglasiti da riskira biti manjkava ako zanemari katehezu o toj temi. Moramo se sjetiti da je kršćanska vjera otajstvo spasenja. Ali od čega? Od đavolskog djelovanja (koje je prvenstveno iskušenje), od kojeg nam nedostaje snage da spasimo sebe. Bez toga, vjera ostaje samo lijep moral. Ali ona je mnogo više: za naše spasenje Bog je poslao svog Sina i po Crkvi nam je dao “sredstva”, poput sakramenata.
Vrag je biće inteligentnije od nas i fizički moćnije, pa nas može natjerati da negativno reagiramo tijekom egzorcizma, uzrokujući da činimo stvari koje inače ne bismo mogli ili ne bismo htjeli činiti. Osoba može vrištati, izgubiti kontakt sa stvarnošću, naizgled postati neprijateljski raspoložena prema onome u što je rekla da vjeruje neposredno prije početka egzorcizma, može pokušati napasti egzorcista, a iskušenje bogohuljenja uvijek vreba. Tijekom egzorcizma, u određenom smislu, može se dogoditi bilo što. /prema L avvenire/. Dodajmo da je sotona kao pas svezan na lancu. Ne smijemo mu se približavati jer je u svom “prostoru” opasan. Krist Spasitelj je razorio silu đavolsu svojom smrću na križu i svojim uskrsnućem. Đavao je pobjeđen ali ne smijemo mu se približavati i dati mu priliku da nas zavede…
U Gospiću je danas proljetni sunčani dan
Hrvatski svećenici u finalu Europskog prvenstva srebreni – izgubili su u finalu od Poljske 2:0. Treće mjesto osvojio je Portugal, koji je u susretu za broncu pobijedio Bosnu i Hercegovinu 1:0. Izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije vlč. Krešimir Žinić za Hrvatski katolički radio rekao je: „Izuzetno smo ponosni svi svećenici na ovo naše postignuće i osvojenu srebrnu medalju. Na taj smo način produžili ili smo u kontinuitetu na dvije razine. Prvo iskrena čestitka rukometašima i našoj futsal reprezentaciji na osvojenim brončanim medaljama. Ovo je treće prvenstvo gdje Hrvatska uzima medalju, a onda i naš kontinuitet jer nakon zlata u Albaniji i bronce u Mađarskoj ovdje u Poljskoj smo se okitili srebrom“ /prema IKA-i/