Kako se brzo krećemo (možda, pri bližem pregledu, malo sporije nego što se isprva zamišljalo) prema umjetnoj općoj inteligenciji /AI), postaje sve jasnije da se umjetna inteligencija ne zamišlja kao alat. Već kao gramatika svijeta. Kao nevidljiva arhitektura povijesti. Ona oblikuje same mogućnosti ekonomije, politike, obrazovanja. Čak i odnosa. Između država. Između ljudi. Ambivalentnost je očita. S jedne strane, (u nekim aspektima) retorička želja za dijeljenjem koristi i izbjegavanjem tehnoloških “iskakanja”. S druge strane, želja za “preuzimanjem inicijative”, sjedenjem za stolom gdje se pišu pravila, gdje se odlučuje koja će slika čovječanstva, društva i globalne suradnje biti utisnuta u kodove i institucije. “Veličanstvene i progresivne sudbine” riskiraju da nam iskliznu iz ruku. Na Istoku i Zapadu. Svugdje u svijetu. U povijesti. To nije slučajnost. To je lucidan, promišljen, željeni, provedeni plan. Vizija budućnosti. To tehnologiju vidi kao novog boga. Jedinog boga. Definitivnog boga…
To su drevni i složeni problemi koji danas poprimaju neviđenu dubinu: ušli smo u eru u kojoj je tehnosfera nadmašila biosferu, eru u kojoj res tecnica tvrdi da nadmašuje i preoblikuje res naturale. Romano Guardini, razmišljajući o moći, upozorio je da moderna tehnologija nije samo skup alata ili artefakata, već novi oblik moći nad svijetom koji zahtijeva odgovarajući etos. Bez tog etosa /morala/, moć djeluje bez ograničenja i bez protuteže. Drugim riječima tehnologija /AI) će nas odvesti u bezdušni svijet, nehumani i konačno u propast ako ne bude vođen etosom, moralom. Crkva katolička – kako kaže nobelovac Jon Fosse – globalna je duhovna snaga koja jedina može odgovoriti na probleme koji nagovještaju apokaliptička vremena.
“Filozofskom metodom traženja odgovora na egzistencijalna pitanja dolazi se do zaključka da je čovjek osoba koja po svojoj naravi teži za apsolutnim znanjem, srećom i ljubavlju, konačno za Apsolutnim znanjem, odnosno Bogom. Socijologija naglašava da je čovjek i socijano biće i da se u međuljudskim odnosima može i treba razviti u zrelu osobu…Promatran s teološkog vidika, čovjek se otkriva kao biće koje je pozvano da s Bogom uspostavi dijalog ljubavi. Uzimajući u obzir objavljenu istinu o Bogu i čovjeku, spoznajemo da Bog zove čovjeka na slobodu i za to ga osposobljava svojom milošću” /Mijo Nikić/
Gvozdansko se ne zaboravlja – Utvrda Gvozdansko ušla je u naše kolektivno pamćenje. Šačica branitelja suprostavila se turskoj sili ali se nisu htjeli predati nego su se smrzli od jake zime. Bilo je to 1578. godine. Misno slavlje u spomen na 448. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko te slavne pogibelji branitelja ove utvrde 1578. godine slavljeno je na Nedjelju Krštenja Gospodnjegau župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom.