Danas smo slavili misu u 11 sati u Brušanima, župi na cesti koja vodi iz Gospića prema Karlobagu. Mjesto je okruženo brdima Velebita što mu daje posebnu draž. Još nas dijeli par dana od kalendarskog proljeća ali je ono već počelo. Naime, tek što smo stali kraj crkve iznenadila nas je velika kolonija šafrana. Raširili su se i svojim plavim cvjetovima pjevaju slavu Bogu…Malo nam zastane dah: oni su spavali u mraku zemlje i čekali svoj trenutak. U 10.30 sati, pola sata prije početka mise, križni put. Postaje križnog puta nisu djelo nekog poznatog umjetnika nego jeftine reprodukcije ali imaju svoju funkciju. S ministrantima smo obišli 14 postaja u molitvi, razmišljanju i pjevanju…Nastavili smo s misom. Ovaj dragi narod vidi daleko jer mu Uskrsli Gospodin otvara oči. Ponekad ostajemo zatečeni ljudskom dobrotom. Naime, neki ljudi ne znaju da su dobri i veliki u svojoj jednostavnosti. To osjete oni koji ih susretnu ili stanu u njihovoj blizini. Misa je završila blagoslovom i pozivom da se u iduću nedjelju nađemo u isto vrijeme.
U Brušanima danas u 11 sati
U Brušanima danas: svud šafrani plavi, ne zna im se broja…
Velebit večeras
“Tako propovijedaše Isus, a ja poželjeh da kleknem i odam Mu štovanje, no u svojoj stidljivosti ne mogoh se pomaknuti ni riječi prozboriti.
Ali napokon progovorih i rekoh: »Htio bih ovog trena moliti, ali mi je jezik otežao. Nauči me moliti.«
A Isus kaza: »Kad budeš molio, prepusti svojoj čežnji neka nalazi riječi. Meni je sada želja da ovako molim: Oče naš na zemlji i na nebesima, sveti se ime Tvoje.
Budi volja Tvoja u nama, isto kao i na nebu.
Kruha Svojega daj nam dosta za danas,
U milosti Svojoj oprosti nam i učini nas velikima da možemo opraštati jedni drugima.
Vodi nas prema Sebi i pruži nam Svoju ruku u mrklini.
Jer Tvoje je kraljevstvo, i u Tebi je naša snaga i punina.«
Bijaše se smrklo; Isus siđe s gore, a mi Ga svi slijeđasmo. I dok koračah, ponavljah Njegovu molitvu i spominjali se svega što bijaše rekao; jer znadoh da riječi koje su se toga dana spuštale kao pahuljice moraju uhvatiti korijena i narasti čvrste poput kristala, i da će krila što su lepršala nad našim glavama protutnjati zemljom poput željeznih kopita.”
H. Džubran