Danas slavimo svetkovinu poznatu pod imenom Tijelovo. Krist je sebe dao za život svijeta. On je uzeo naše tijelo, hodao našom zemljom, ostavio riječi koje nitko nikad nije izgovorio, Trpio je u sramoti, napuštenosti i silnoj patnji. Njegovo tijelo probodeno kopljem bačeno je u grob ali je uskrsnuo. Zlo u svojoj srži je pobjeđeno ljubavlju. On je ostao s nama do konca svijeta na opipljiv način: u euharistiji, svetoj Pričesti. “Ovo činite meni na spomen!” njegove su riječi na zadnjoj večeri. Crkva kroz dugu povijest to čini. Nekad u tajnosti zbog progona, nekad svečano uz pjevanje Božjeg puka. Crkva je odabrala jedan dan u godini – a to je upravo današnji dan – kad želi Isusa u Presvetom pronijeti našim ulicama, selima i gradovima. Javni prostor nije vlasništvo bezbožnika, liberala, agnostika. Krist je otkupio ovaj svijet, razorio silu sotonsku. Ovaj svijet je, pa tako i javni prostor, Božji svijet. Nama bezbožnici kažu da je vjera privatna stvar i zato se trebamo sakriti u sakristiju i ne izlaziti u javni prostor jer ih uznemirujemo. A Krist je svojom smrću i uskrsnućem otkupio ovaj svijet, on pripada onima koji imaju vjeru kojom ulazimo u Božju svemogućnost. Nevjernicima pripada grob i izolacija koju zovemo pakao. Mi smo tužni zbog njih i radujemo se svakom obraćenom bezbožniku jer “taj naš brat bjaše mrtav i oživje”. Vrijeme koje nam je dano relativno je kratko ali u ovom vremenu rađamo se za život vječni. Krist Uskrsli je s nama do svršetka svijeta u Euharistiji, vidljivom znaku u kojemu ga prepoznajemo kao hranu za život vječni, kao put, istinu i život. Majka Terezija /primila Nobelovu nagradu za mir/ pozvana je u jednu strogo islamsku zemlju da svoju karizmu služenja odbačenima i tamo razvije. Ona je rado prihvatila ali uz jedan uvjet: mi ne možemo bez Euharistije /Pričesti/. Mi moramo imati svaki dan misu i pričest: to je izvor naše snage. Dakle, moramo imati kapelu u kojoj ćemo svaki dan primati Krista i s njim služiti braći!
