Danas crkva slavi sv. Martina biskupa. Rođen je 316. u Panoniji u vojničkoj obitelji. Na očevu želju prihvatio je vojnički poziv. Susreo se u Italiji s kršćanskom porukom. Njegov se život promijenio kad je upoznao ljepotu evanđelja. Susreo je prosjaka i odrezao koman svog ogrtača i dao prosjaku. Posvetio se redovničkom životu. Izabran je za biskupa grada Toursa iako je bježao od te službe. Bio je branitelj slabih i nezaštićenih. Umro je 397. Ovaj veliki čovjek nema baš nikakve veze s vinom. Vinorodni krajevi su na njegov blagdan kušali novo, mlado vino i tako su ovog sveca pomalo pretvorili u karikaturu sveca, gotovo kao zaštitnika vinopija. Neupućeni ljudi ne razlikuje ironiju od stvarnosti. Tako su se stvorli obredi oko vina koji sv. Martina koriste kao zaštitnika. Vjernici će ipak ovdje prepoznati manipulaciju i ironiju a sv. će Martinu dati mjesto koje mu doista pripada u kršćanskoj ikonografiji, u štovanju muževa i žena koji su radikalnije živjeli evanđelje. .
Strah pred budućnosti – Mnogi ljudi imaju strah pred izazovima koji živoz stavlja pred njih. Tako je tu strah da nas drugi ne prihvate odnosno odbace, strah od zlih ljudi, strah od đavolskih sila. Sv. je Pavao na ovakve strahove odgovorio riječim: “Sve mogu u onome koji me jača” /Fil. 4/13). On je aktivirao vjeru: Ja postojim samo zato što me Bog voli. Bog me dozavao u svijet živih. Onog trenutka kad bi Bog prestao misliti na mene ja bih se pretvorio u ništavilo. “Može li majka zabioraviti čedo utrobe svoje. Pa kad bi koja zaboravila, tebe ja zaboravit neću (Iz 49,15). Nismo nemoćni pred silama zla. Vjerom ulazimo u Božju svemoć i nikakva nam sila ne može nauditi. Uskrsli Gospodin poslao nam je Duha Svetoga, silu odozgor. Nismo svjesni kakvu silu imamo odnosno nosimo u sebi.
Dušo
Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva
Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
Živio bih slijep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami
Šta je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne
Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije.
H. Džubran