Uskrs slavimo kao njaveći i najstariji blagdan. Na Uskrs ne slavimo samo prošli događaj nego i budućnost: Krist je uskrsnuo kao “prvina usnulih” a njega slijedimo i mi. Kristovo uskrsnuće dodiruje ne samo svakoga od nas nego i sve stvoreno. Na Uskrs tako blagoslivljamo plodove zemlje i našeg rada. Svaka nedjelja je zapravo uskrsno slavlje. Vjernici se okupljaju na euharistiju – zahvaljivanje. Hrane se Kristovom Riječju i njegovim tijelom. To se ne može jednom odraditi nego je to način života. Kao što udišemo zrak i strašno je ostati bez zraka /to su dobro iskusili oni koji su bili na respiratoru za vrijeme korone/. Nedjeljna euharistija je uskrsno slavlje: Tvoju smrt Gospodine navještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo! Ostani s nama Gospodine jer večer je, mrači se, ostani Gospodine. Prepoznajemo ga u lomljenju kruha: ovo činite meni na spomen!
Nažalost, nekima je Uskrs pun stol jela i pića. Ovih se dana govorilo o “uskrsnoj košarici”. Takvi mjere Uskrs koliko su mogli kupiti jela i pića. To je ruganje Uskrsu! Ako ih Kristova smrt na križu – kad je oplijenio svega sebe radi nas i našega spasenja – ne potakne na odgovor onda ne znamo što ih može motivirati. Ipak, noćas su mnogi pohrlili u crkve na vazmeno bdjenje. Mi smo slavili već u 19 sati u Bužimu, maloj župi u velebitskim brdima. Nakon bdjenja i mise blagoslovili smo jela koja su domaćice donijele u košarama. Ovaj dragi narod ispunio je crkvu, sudjelovao u bdjenju i vratio se u svoje domove s blagoslovom uskrslog Gospodina.
