Ponajprije sretan Uskrs svima pa i onima koji ne mogu dokučiti njegovu veličinu. Uskrsnuće Kristovo nadilazi naše iskustvo. Ali ono je središte naše vjere i hoda kroz ovo darovano vrijeme. Sve bi bilo uzaludno bez Kristova uskrsnuća i njegov i naš humanizam. Ono daje smisao našem hodu kroz vrijeme, našoj smrtnosti i krhkosti. Ako bi smrt bila kraj kakav smisao ima naš život? Mučimo se i radimo, podnosimo teret dana i žegu da bi završili u ništavilu! Zgodno Džubran kaže da cvijet uvene ali ostavlja iza sebe malu sjemenku koja čeka u zemlji dok prođe hladna zima te iznikne i procvjeta. Tako poljska trava! A u naš krhki život ugrađena je božanska jezgra na krštenju. Prve je učenike iznenadilo Kristovo uskrsnuče iako je Božji plan išao u tom smjeru. Ako Krist nije pobijedio smrt, uskrsnuo, čemu se mi imamo nadati? Ako je smrt kraj, kakav smisao ima naš kratki život? Uskrs je jedinstven događaj, različit od svih drugih. U isto je vrijeme povijestan i nadnaravan, nadilazi naš um i srce. Prazan grob o kojem izvještava Evanđelje po sebi nije dokaz, iako je apostolima početak vjere u uskrsnuće. Sve se svodi na jedno: onaj koji je umro pokazuje se živ, istina na drugačiji način. Uskrsnuće je prije svega potvrda onoga što je Krist govorio i činio. “Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje” (žrtvuje u muci i na križu) – “Moja krv… koja se za vas prolijeva za oproštenje grijeha”. Isus sklapa u vazmenom otajstvu, tj. na križu novi savez s čovječanstvom. Apostoli će pomalo razumjeti Božji plan.
Ustanovljujući Euharistiju Isus je ovjekovječio svoju žrtvu u obredu svete Mise. Ona je uprisutnjenje Isusovog života, muke, smrti i uskrsnuća.
Otvori srce brate i sestro, poslušaj, možda ga i ti sretneš na svom bijegu od križa u svojim sumnjama i nevjeri, na putu u neki svoj daleki Emaus. Sad je prisutan u znakovima, a nakon smrti vidjet ćemo Njegovo lice.
Slavljem Mise postajemo dionici mnoštva koje se oko Njega okuplja, koji gaje istu misao, iste ideale. Misa i susret s Uskrsnulim ne završava obredom otpusta, njoj je tu tek početak.
