Smrt velikog trenera, ne samo trenera, Miroslava Ćire Blaževića iako očekivana, sve nas je rastužila. Preminuo je uoči svog 88. rođendana. Imao je težak život ali je posvjedočio da iz svih situacija možemo izići. Drugim riječima, ostavio je svjedočanstvo kako se trebamo nositi s izazovima. Upravo zbog svoje upornosti stekao je simpatije i onih koji su ga osporavali. O njemu je mnogo izrečeno i napisano ovih dana pa nećemo sve ponavljati. Ipak, mi smo smrtnici bez obzira kakvu funkciju imali u životu. Dolazi trenutak istine: ostavljamo sve svoje planove, ordenja, kule i vile. Onaj je bogataš stavljao dolare na mjesto gdje ga je rak načeo vjerujući da dolari mogu sve. Bolest je na koncu zov istine. Dio naših bolesti sami prouzročimo a neke ne možemo izbjeći. Vjeriniku je bolest prigoda da se Bog proslavi u nama! Mala Terezija ostala je bez majke kad je imala 4 godine i devet mjeseci. Ali taj šok je nadvladala vjerom odnosno ljubavlju. Upravo kad se brinemo za druge, pomažemo im, tješimo, sami sebe liječimo. Mala Tereza umrla je u 24. godini života ali je u tako malo godina “dugo živjela”. Život se ne mjeri prvenstveno brojem godina nego ljubavlju koju smo unosili. Vratimo se našem Ćiri Blaževiću. Njegov lepršavi život, u znaku upornosti i neke lakoće rješavanja problema, ostavlja nas zatečene. Od ovacija do pogrda ovaj čarobnjak nogometne lopte izlazio je čvršći i jači. Znao se dići iznad časovitih pohvala i pokuda i ostaviti kritizere bez teksta. Treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 1998. kao trener hrvatske eprezentacije kockaste je uveo u svjestski nogomet.
Kockasti su od tada poznati u svim kutovima naše planete. Ako je papa Franjo usporedio ozračje raja s dinamikom nogometa, onda se naš dragi Ćiro neće dosađivati. Neka mu Božja dobrota podari mjesto u nebeskom kraljevstvu!
Na upit novinara što bi učinio kad bi njegov unuk želio postati svećenik odgovorio je: “Poljubio bih ga u čelo i rekao: Sine, budi svećenik jer to je najčasnija i najteža profesija”, odgovario je Ćiro.
