Sammy Basso pripremao se za dan svoje smrti, koja je neočekivano stigla prošle nedjelje u restoranu u Asolu, tijekom proslave vjenčanja nekoliko njegovih prijatelja. Mladi istraživač, od rođenja pogođen rijetkom bolešću zvanom progerija (koja uzrokuje prerano starenje i iscrpljuje tijelo onih koji pate od nje, jednostavno čovjek postaje rugoba), postao je poznat ne samo po međunarodnom angažmanu na znanstvenom polju u proučavanju svoje patologije , ali s osmijehom i ironijom. Povodom njegovog sprovoda, koji se slavi u mjestu Tezze sul Brenta /Italija/ gdje je odrastao, objavljujemo dio pisma-oporuke koju je Sammy napisao posebno za dan sprovoda i zaželio da nakon smrti pošalju njegovim roditeljima. Tekst koji je hvalospjev životu i izvanredno svjedočanstvo vjere pročitao je u homiliji biskup Vicenze Giuliano Brugnotto.
“Ne znam zašto i kako ću otići s ovog svijeta, sigurno će mnogi reći da sam izgubio bitku s bolešću. Ne slušajte ih! Nije bilo nikakve bitke za bitku, postojao je samo život kakav je bio, sa svojim poteškoćama, ali još uvijek sjajan, još uvijek fantastičan, ni nagrada ni osuda, jednostavno dar koji mi je dao Bog…Nastojao sam živjeti što je potpunije moguće, međutim činio sam svoje greške, kao i svaka osoba, kao i svaki grešnik. Sanjao sam da postanem osoba o kojoj se priča u školskim knjigama, osoba koja je dostojna da je pamte potomci, osoba koja, poput velikana iz prošlosti, kad ga se spomene, to se čini s pijetetom. Ne poričem da, iako je moja namjera bila biti velika osoba u povijesti jer sam činio dobro, dio te želje bio je i zbog sebičnosti. Sebičnost onih koji jednostavno žele osjećati više od drugih. Svom sam se snagom borio protiv te nezdrave želje, dobro znajući da Bog ne voli one koji rade za sebe, ali unatoč tome nisam uvijek bio uspješan. Shvaćam sada, dok pišem ovo pismo, zamišljajući kakav će biti moj posljednji trenutak na Zemlji, da je to najgluplja želja koju itko može imati. Osobna slava, veličina, slava, nisu ništa drugo nego prolazna stvar. Međutim, ljubav koja se stvara u životu je vječna, jer je vječan samo Bog, a ljubav nam dolazi od Boga, ako postoji nešto zbog čega nikada nisam požalio, to je što sam volio toliko ljudi u svom životu , i toliko toga. Ipak premalo. Oni koji me poznaju dobro znaju da nisam tip koji voli savjetovati, ali ovo mi je posljednja šansa…zato ugodite prijateljima, volite one oko sebe, ne zaboravite da nam suputnici nikad nisu sredstvo ili kraj. Svijet je dobar ako znamo gdje tražiti!
U mnogočemu sam, kao što sam vam već rekao, pogriješio! Dobar dio života mislio sam da nema totalno pozitivnih i totalno negativnih događaja, da je na nama vidjeti njihove dobre ili tamne strane. Naravno, to je dobra životna filozofija, ali to nije sve! Događaj može biti negativan i totalno negativan! Na nama nije da u tome nađemo nešto pozitivno, nego da postupimo na pravi način, izdržimo i, za ljubav drugih, negativan događaj pretočimo u pozitivan. Ne radi se o pronalaženju pozitivnih strana, već o njihovom stvaranju, a po mom mišljenju to je najvažnija sposobnost koju nam je Bog dao, sposobnost koja nas više od svega čini ljudima.
Dolazak jeseni svaki dan je vidljivija
Jedan je naš mladić, nakon odsluženja vojnog roka, u igri s granatom izgubio desnu ruku. U bolnici je pomišljao na samoubojstvo: htio je skočiti sa trećeg kata, Jedna je pacijentica to čula pa je došla do njegovog kreveta i zamolila ga da pođe s njom po odjelu bolnice. Pokazala mu je starije ljude kako se bore za zdravlje, sanjaju, raduju se malom pomaku…Rekla mu je: “Sram te bilo! Ti bi se ubio a zdrav si i možeš puno dobra učiniti i s jednom rukom. To ga je otrijeznilo: postao je građevinski tehničar, oženio se, podigao troje zlatne djece…Zaključimo biblijskom misli: I Gospodin će otrti svaku suzu s naših očiju…te smrti biti više neće, ni tuge, ni jauka ni boli… već radost vječna.
Jesen stiže…
U Karlovcu je starijoj dami 24-godišnja djevojka spretno ukrala iz torbe novčanik s 3.650 EUR-a. Navikli smo da se mladići služe krađom koju usavršavaju ali kad jedna djevojka to učini izgleda nam neshvatljivo. Lijepa djevojka, moderno obučena, nasmijana, ali vrlo vješta u krađi novčanika iz torbe starijih osoba. Što je u glavi takve djevojke? Nestašni mladići bacali su kamenje sa nadvožnjaka na autoputu u Italiji na jureće automobile. Možete zamisliti kad vozimo 150 km na sat autocestom pa kamen udari u krov automobila! Auto zatetura i ako je vozač nestabilan može se survati u provaliju. Policija je konačno uhitili tu grupu mladića. Psiholozi i psihijatri su ih ispitivali. Ostali su zaprepašteni nad praznom dušom ovih mladića. Njima je to jednako kao zagristi jabuku. To je njima super zabava. Je li i ovoj djevojci super zabava ukrasti starici novčanik? Gdje je tu empatija, solidarnost pogotovo sa slabijima.