Jučerašnji dan nikog nije ostavio ravnodušnim. Diljem Hrvatske u većim i manjim mjestima upaljeni su lampioni, mnogi su se uputili u Vukovar ili Škabrnje i neka manje poznata mjesta. Tako su Riječani i ove godine odali počast žrtvama Vukovara i Škabrnje. U tišini, mirnim i dostojanstvenim mimohodom Riječani su i ove godine odali počast žrtvama Vukovara i Škabrnje. Mimohod je organizirao Klub navijača Armada koji je krenuo od murala Vukovar u Vukovarskoj ulici, gdje su u spomen na vukovarske žrtve zapaljene svijeće. U tišini i sa svijećama u rukama, kolona je zatim krenula prema Mostu hrvatskih branitelja na Delti, mjestu s kojega su mnogi Riječani 1991. godine odlazili u obranu Domovine.
Molitvu je kod Spomenika hrvatskim braniteljima predvodio prvostolni dekan i župnik središnje gradske župe Uznesenja BDM Sanjin Francetić. Nakon pročitanih dnevnih čitanja i evanđelja, izrazio je radost što u mimohodu sudjeluje veliki broj mladih. Okupljenima je uputio poruku zajedništva, žrtve i prihvaćanja. „Hvala što svjedočite da želimo biti zajedno, bez obzira kako razmišljamo.“ Rekao je mladima da ponosno čuvaju Hrvatsku, mole za pokojne i prenose Božju ljubav svakome čovjeku. „Bog je onaj koji daruje ljubav, daruje nam tu sposobnost koju nema ni jedno drugo stvorenje.“ Istaknuo je i simboliku mosta na kojemu je spomenik braniteljima, mosta koji je nekad bio granica dvije države, a danas spaja Rijeku. Podsjetio je na poruke koje je na tom mjestu 2003. godine izrekao papa Ivan Pavao II. na svom trećem posjetu Hrvatskoj pod geslom Obitelj put Crkve i naroda. Molitveni nagovor završio je molitvom za pokojne, posebno za one koji su stradali u različitim ratovima na ovim prostorima. Nakon minute šutnje, članovi Armade zapalili su simbolične 34 baklje, u znak na protekle 34 godine od žrtve Grada Heroja. Organizatori su još uoči mimohoda poručili da je cilj okupljanja “da tišina bude glas sjećanja – snažnija od riječi, jača od podjela i svjetlija od tame zaborava”.
Na pamet mi pada jedna zgoda iz 1992. Vozio sam iz Rijeke prema Gospiću. U Senju je stopirao jedan vojnik. Uzeo sam ga. Doznajem da ide na prvi crtu bojišta. Profesor je knjiženosti na srednjoj školi. Zamrznuo je – kaže – svoj profesorski posao jer treba obraniti domovinu. “Kad obranimo domovinu vraćam se svom poslu.” Tako je jednostavno to rekao ali životno. Sjetio sam se riječi generala Loše koji je rekao da ne smijemo nikoga podcijeniti: ni Zagorce, ni Istrane, ni Primorce, ni Dalmatince…Svaki od njih je donio u obranu domovine ono najbolje. To je kombinacija koja dobiva. Zato je “Oluja” začudila i zadivila stručnjake i obične ljude brzinom oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske.
