Najbriljantnija stranica evanđelja prema nekima je Isusova pouka o izgubljenom sinu. Sin napušta oca i živi “samostalno” a zapravo udovoljava niskim nagonima. Brzo je potrošio kapital koji mu je otac dao. Ostao je napušten, u beznađu…Svi su ga “prijatelji” napustili kad je ostao bez novca. Zaposlio se kao čuvar svinja i s njima je jeo. Prekid s ocem doveo ga je do beznađa. Čežnja za toplinom očeva doma ipak je tinjala u njemu. “Došao je k sebi” i odlučio vratiti se ocu. Susret s ocem bio je uzbudljiv. Otac je prekinuo njegovo ispričavanje: radost povratka bacila je u sjenu sve njegove nepodopštine. Otac ga oblači u novo odijelo /jer se vratio u dronjcima/, priređuje gozbu. “Ovaj moj sin bijaše izgubljen i nađe se, mrtav i oživje!” Francuski filozof J. P. Sartre kad je ležao na samrtničkoj postelji priznao je svom prijatelju, bivšem borbenom ateistu a sada obraćeniku: “Osjećam da nisam izgubljena prašina u svemiru nego nečiji projekt. To može biti samo Bog!” Đavolska zamka koja čovjeka želi uhvatiti je misao: “Ja ne priznam Boga jer onda ja nisam bog!” Prije ili kasnije ova đavolska zamka dovede čovjeka na rub očaja. Zato bi čovjek trebao ostati čitav život, u svim razdobljima života, u radostima i žalostima, u životnoj povezanosti s Bogom. Molitva je razgovor s Bogom u radostima i žalostima, u nepravdama i ushitima. Bog nam nudi toliko šansi. Kristov dolazak među nas ljude vrhunac je Božje ljubavi prema čovjeku. On je uzeo naš ljudski život u siromaštu, nepravdama, patnji i umiranju ali i uskrsnuću. Naime, Bog ne ispunjava naše djetinjaste želje nego svoj plan s nama ali ne bez nas i naše suradnje. Možemo bar reći s razbojnikom na križu: “Gospodine, sjeti me se u svom kraljevstvu!” Bile su to iskrene riječi koje nisu ostavile Krista na križu raspetog ravnodušnim. On mu je zajamčio: “Danas ćeš biti sa mnom u raju!” Ove riječi molitve trebaju pratiti naš život od djetinjstva do smrti. Ne samo naše riječi prošnje, nego i zahvale, ushita. Sv. Augustin, koji je imao dramatičan život, kad je, nakon obraćenja, slušao narod u milanskoj katedrali kako pjeva himne, zapiso je: “Plakao sam od radosti!”

Slično sam doživio u Slunju na Uskrs prije kojih desetak godina. Izlazeći s ministrantima kroz crkvu /koja nije mogla sve vjernike primiti/ zapazio sam jedan bračni par, zapravo obitelj kako plače. Pitao sam ih zašto. Vidim da su Talijani. Rekoše mi: “Trebali smo biti na Uskrs u Međugorju ali nisu dokumenti bili u redu pa smo tražili zvonik i crkvu da prisustvujemo uskrsnoj misi. Tako smo došli u Slunj.” Plakali su od radosti kad su čuli i vidjeli kako narod pjeva i moli. Čitava crkva je pjevala ushićeno.

Ima jedna duga cesta…

Thompsonov kocert i Matoš – Thompsonov koncert na zagrebačkom hipodromu privući će, procjenjuju, milijun uglavnom mladih ljudi! Zanimljiv je stav aktualne gradske uprave: umjesto da ovaj megakoncert podupru i budu u prvim redovima oni se odnose kao “nužnom zlu”. Što bi rekli Matoš, Ujević, Lisinski, Jelačić ban, Tuđman…? Nekad su kočili narodni zanos mađaroni, žandari…a danas? Umjesto odgovora objavljujemo dirljivu pjesmu A. G. Matoša: Gospa Marija.