Jutros je sunčan dan u Gospiću. Snijeg je okitio ne tako raskošno stabla ali dovoljno da krajolik dobije drugačiji izgled. Međutim, do našeg uha dopiru prijetnje atomskim ratom, naša planeta Zemlja uzdiše i želi reći “da ne može više trpjeti toliko nasilje.” Ipak, nismo zaboravljeni u svemiru. Božja dobrota i te kako vodi brigu o čovjeku. Nije ga prepustila silama mraka i kaosa. Kristov dolazak na našu planetu u ljudskom tijelu, njegov hod našim stazama, njegova Riječ koja otvara neslućene mogućnosti, njegova solidarnost s nama u patnji i umiranju, njegovo uskrsnuće odnosno pobjeda ljubavi i života nad silama mraka, daje nam nadu da zadnju riječ nema kaos, mrak, ništavilo, nego ljubav. Trpljenje može biti mjera ili dokaz ljubavi. Pročitali smo vijest da je ovih dana preminuo čovjek koji je bio sav u čirevima (papa ga je poljubio). Pada mi na pamet recitacija jedne prvopričesnice: “Patnja nam draga je sada, u njoj je ljubav mjera, Isuse dođi u srca, ta u nas je živa vjera”.
Nestali – Ostajemo zapanjeni kad otvorimo stranice nestalih samo u Hrvatskoj. Najnoviji zapis: u Zagrebu je nestao Željko Grgurić. Rođen je 2008. godine. Visok je 170 centimetara, smeđe je kose i očiju. Mršave je tjelesne građe. U trenutku nestanka imao je crni donji dio vjetrovke, crno-bijelu majicu, jaknu i bijele tenisice – kaže se u objavi. U svijetu silne tehnike, video nadzora, kad je kamera ušla i u naš intimni prostor. kako je moguće da ljudsko biće nestane? Kola u narodu svakakvih priča. Navodno, neke otimaju zbog organa, neki su dementni pa se izgube. neki pobjegnu zbog nutarnjih tjeskoba…. Ali se ipak pitamo: kakvo smo mi to društvo? “Mračni srednji vijek” ipak je bio humaniji….
U svećeničkom domu u Gospiću često.posjete svećenike prijatelji, dobri ljudi…
Večeras u Gospiću:
Ali Učitelju, Srce nebesko, Viteže našeg ljepšeg sna
Ti jedini kročiš ovim danom,
Ni lukovi ni koplja neće zustaviti tvoj hod
ti prolaziš kroz sve naše strijele
smiješiš se odozgo na nas
Pa iako si najmlađi od nas sviju
svima si nam Otac
Pjesniče, Pjevaču, Veliko Srce,
Neka naš Bog blagoslovi tvoje ime,
i utrobu koja te nosila i prsi što su te dojile,
i neka nam Bog oprosti svima.
H. Džubran: Jedan Libanonac 19 stoljeća poslije