Napad na Ukrajinu nije započeo raketama i napadom ruskih specijalnih snaga u zoru 24. veljače 2022. Rat bi trebao biti datiran unatrag tjedan dana. Počeo je otmicom prve djece 16. veljače, kada su separatistički vođe Denis Pušilin i Leonid Pasečnik naredili “evakuaciju” ustanova u kojima su smješteni maloljetnici u Rusiju.
Novo izvješće UN-ove komisije za ratne zločine u Ukrajini dodaje još jedno poglavlje istražnom dosjeu koje će Međunarodnom kaznenom sudu donijeti nove inkriminirajuće dokaze. Još 1205 djece identificirano je kao ilegalno prebačena u Rusiju ili podvrgnuta okupacijskim vlastima. Od njih se samo 240 vratilo kući. Većina, preko 80%, ostaje nedostižna, a mnogi su izgubljeni, možda zauvijek. Prije nego što su ih rasporedili po 21 regiji Federacije, tisućama kilometara od domovine, moskovske vlasti promijenile su im identitet: nova imena, nove datume i gradove rođenja te novo državljanstvo. Drugim riječima, nikada nisu bili Ukrajinci, već “ruska siročad” koju su posvojile ruske obitelji. Poput dvaju dječaka iz Hersona, sada u dobi od 4 i 6 godina. U rujnu 2022. dodijeljeni su posvojiteljima u Moskovskoj regiji. Za dijete, Komisija izvještava da je dobila “dokumente koji ukazuju na formalno posvojenje, s promjenom registriranog imena i mjesta rođenja”. Trag vodi do najviših razina Kremlja. Dijete je imalo 11 mjeseci kada je posvojeno. I to ne bilo kojeg para. Potvrde koje je dobila UN-ova komisija pokazuju ime Sergeja Mironova, teškaša Dume. 73-godišnji parlamentarac desetljeće je, do 2011., služio kao predsjednik Vijeća Federacije i gornjeg doma ruskog parlamenta. Od blagog protivnika Putinovog sustava, kasnije je prešao na stavove otvorene podrške caru Putinu. “Komisija je dobila kopiju elektroničke registracije akta o posvojenju djeteta, s njezinim izvornim imenom i mjestom rođenja u Hersonskoj regiji te izmijenjenim imenom i mjestom rođenja u Moskovskoj regiji”, navodi se u izvješću. “Kopija novog rodnog lista djeteta i odgovarajuća elektronička registracija”, precizira se, “odnose se samo na izmijenjeno ime, izmijenjeno mjesto rođenja i ovaj par kao njezine roditelje.” Možemo zamisliti patnju bioloških roditelja koji svoje dijete nikad neće zagrliti. Ako se i spoje bit će stranci jedni drugima. Ovo nas podsjeća na turska osvajanja i odvođenje djece iz naši krajeva u Istambul na preodgoj. Od njih su pravili janjčare, krvoločne vojnike. U uvođenje u svijet zločina počinje ubijanjem zarobljenika: svaki je morao sudjelovati u ubijanju. Zločin ih poveže i njima ubijanje postaje rutina ili čak veliko zadovoljstvo. U Slunju je ostalo narodno kolo pod imenom “Janje moje” koje se igra samo za Božić. A porijeklo kola seže upravo u turska osvajanja. Jedoj su majci Turci oteli i odveli dijete. Ona je hodala po brdima i plakala naričući: “Janje moje, gdje si!” To je pretvoreno u otužnu pjemu “Janje moje”. Riječi su dodavane narednih stoljeća ali pjesma kao spomenik jednom surovom vremenu ostaje. (prema L avvenire/
Majstorska cesta – Malo njih zna za “Majstoeku cestu” koja je otvorena davne 1832. godine kao ključna poveznica između sjevera i juga Hevatske. Od sv. Roka penje se preko Velebita i spušta prema Obrovcu. Zove se Maisterstrase jer predstavlja vrhunski građevinski pothvat svoga vremena. Duga ie četrdeset i jedan kilometar. U vrijeme izgradnje predstavljala ie vrhunac tadašnje tehnologije i najsuvremeniju prometnicu u ovom dijelu Europe. Iako danas nosi oznaku državne ceste, njezin značaj nadilazi građevinski pothvat. Uvrštena je na popis zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Ispod Tulovih greda kapela je heroju domovinskog rata Gavranu. Život je izgubio 17. veljače 1994. tijekom obilaska jednog od velebitskih položaja.
