Slovaci hodočaste u Rim – Od mnoštva vijesti jednu izdvajamo koja nam se učinila značajnom i znakovitom. Naime, oko 4000 hodočasnika iz svih dijelova Slovačke sudjelovat će na nacionalnom hodočašću u Rimu sljedeći tjedan. Hodočašće u povodu Svete godine nije puki turizam, već vodi na izvore kršćanske vjere i nudi “priliku za obnovu vjere i traženje Božjeg milosrđa”, unaprijed je objasnio Bernard Bober, predsjednik Biskupske konferencije. Sudjelovanje na hodočašću od 3. do 6. travnja najavio je i predsjednik Peter Pellegrini te nekoliko članova vlade, objavila je Slovačka biskupska konferencija /prema Kathpress-u/
Katolici u Njemačkoj – U Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj 2024. bilo je 116.222 krštenja i 22.504 vjenčanja. Za usporedbu, u 2023. bilo je 131.245 krštenja i 27.565 vjenčanja. Broj prvopričesnika lagano je porastao, sa 151.835 na 152.280. Svetu potvrdu u 2024. primilo je 105.041 osoba, a u 2023. bilo ih je 105.942. Broj vjernika koji sudjeluju na misama bilježi lagani rast, sa 6,2 u 2023. na 6.6 u 2024. godini. U Njemačkoj je 2024. zaređeno 29 katoličkih svećenika.
U Njemačkoj je uz Katoličku crkvu prisutna evangelička crkva i mnogo malih sekti.
Prema izvješću Njemačke biskupske konferencije, Katolička Crkva u Njemačkoj u ovom trenutku broji 19,8 milijuna članova. Katolici u Njemačkoj čine 23,7 posto ukupnog pučanstva.
Iz ratnog dnevnika: Donisim odlomak iz ratnog dnevnika u progonstvu u Karlovcu 1992
23.08.1992. Mlada misa vlč. Nikole Turkalja u crkvi sv. Trojice u Karlovcu događaj je dana u ovom gradu na četiri rijeke. Crkva nije mogla primiti toliko mnoštvo naroda. Oltar crkve pokriven je fosnama i vrećama s pijeskom. To nas još upozorava da je u neposrednoj blizini ratna opasnost. Radio Karlovac prenosio je svečanost mlade mise u cjelosti, a pri tom je pomagao dr. Mile Bogović. Bilo je dirljivih riječi. Bogastvo liturgije, ljudska otvorenost i predivno pjevanje potisnulo je krutu stvarnost. Zapazila se i po koja suza i bojazan hoćemo li se vratiti na naša ognjišta. Kao crv ta misao kopka svakoga: ima debelih razloga za i protiv. Ovo mučenje ostavlja u ljudima duboke rane i tragove.
Mladomisnički ručak bio je u obližnjoj kavani Centar u Karlovcu. Čulo se tu mnošvo zdravica, lijepih i pobudnih riječi koje imaju samo trenutno značenje. Bar u ovom trenutku ljudi si mogu priuštiti užitak i zadovoljstvo da izgovore najbolje želje i lepršave riječi. Vratio sam se navečer sa bogoslovom Plivelićem u sjemenište, svoju privremenu bazu.
- do 27.08.1992 – Duhovne vježbe u Lovranu prilika je da se odmorim u Božjoj prirodi, razmislim i uočim kakavu-takvu orjentaciju u ovom bezumnom vremenu. Okupilo nas se oko 30 svećenika s nadbiskupom. Voditelj o. Zvjezdan Linić. Zajedničko molenje brevira, razmatranja, šetnja predivnim vrtom i sjedenje na obali nezaboravni su trenuci. Završili smo u četvrtak 27.08.1992. u 12 sati.
- i 30.08.1992. – Opet put u Karlovac (iz Rijeke) a zatim Zagreb (zbog misa). Noćio kod obitelji Modrušan u Zagrebu.
31.08.1992. – Ujutro s dr. Milom Bogovićem posjetili Povjerenstvo općine Slunj u Remetinančkoj (Zagreb). Povjerenika nismo našli pa smo pošli u Ured za prognanike koji vodi dr. Rebić. On nas je lijepo primio, razgovarali smo o situaciji. Najavio nas je u Visoki komesarijat UN (u «Zagrebčanki»). Primio nas je Jan Wetterwald i g. Nielsen. Izrazili smo negodovanje zbog tolikog otezanja UN oko povratka naših prognanika. Pažljivo su nas slušali. Sa sobom smo donijeli pismeno ovlaštenje (na hrvatskom i engleskom) od strane riječkog nadbiskupa kojim nas ovlašćuje za kontakte s Vladom i UN oko povratka prognanih. Predložili su nam da nam omoguće posjet Slunju i to već idući tjedan. Naravno bili smo zadovoljni tom ponudom. Ostavili smo broj faksa i telefona nadbiskupije da nam jave dan i sat polaska. Vrijeme će pokazati je li to samo prazno obećanje da nas se riješe ili je to prikrivanje nemoći pred agresorom…Vratio sam se u Lukovdol na spavanje.
01.09.1992. – S vlč. Ivicom Vuković uputili smo se preko Kapele u Gacku dolinu. U brinjskom kraju život se normalizira. Kao da je rat prošlost. Prolazak vojnih vozila s oznakom HV podsjeti na blizinu bojišta. Nikakve kontrole od strane policije. Na prijelazu preko Kapele uočava se bunker /natkriven/ i vjerojatno budne oči HV bdiju nad ovom neobično važnom prometnicom. U Žutoj Lokvi vijori se zastava. Ovdje policija ponekad zaustavi koje vozilo. Šleperi i kamioni dalmatinskih i hercegovačkih oznaka prevoze robu i zato je promet usporen.
U Otočcu ruševine crkve očišćene. Župnik Pezelj pokazuje nacrte obnove crkve. Mnogi su obećali pomoći pri obnovi, a sad, kad treba, nitko se ne javlja. Župnik želi prije zime staviti pod krov župsku crkvu. Hoće li u tome uspjeti ovisi o mnogo čemu. Obnova Otočca može početi ali se većih zahvata ne opaža. Idemo u Sinac. Mjesto opustjelo i kao da živi prigušenim životom. To je razumljivo.
02.09.1992. – U Uredu Vlade Rep. Hrvatske za odnose s UNPROFOR-om. Dogovoren prijem u Uredu Vlade za odnose s plavim kacigama u 9 sati. Ovaj ured vodi g. Zvonko Nogalica a smješten je u zgradi Sabora. Vlč. Mile Bogović i ja nađosmo se u dogovoreno vrijeme u ovom Uredu. Izložili smo naše probleme. Tražili smo mišljenje Vlade o našem pohodu u organizaciji Visokog komesarijata poharanom Slunju. G. Nogalica je mišljenja da je to na liniji Vlade i da je svaki pomak u odnosu prema povratku dobrodošao. Dobili smo neke informacije o plavim kacigama. Zapovjednik za civilna pitanja u sjevernom sektoru Charles Kirugia pouzdan je čovjek i dobro pozna prilike. On bi nam mogao biti od koristi.
U zgradi Sabora, pri izlasku iz Ureda g. Nogalice, opazismo tablicu s natpisom g. Milan Đukić. Pokucasmo i rekosmo tajnici da bismo željeli s njim razgovarati. Ljubazno nas je primila i uvela u kabinet g. Đukića kojeg nije bilo a trebao je doći svaki trenutak. Prisutan je bio njegov suradnik g. Škorić. Zadržali smo se u nevezanom razgovoru. U međuvremenu je stigao i g. Milan Đukić, vođa Srpske narodne stranke. Porazgovarali smo o nizu vrućih tema koje dotiču teške odnose između Hrvata i Srba u Hrvatskoj. On se je odmah, u početku mitingašenja, ogradio od velikosrpskog programa. Minirali su mu kuću u D. Lapcu (gdje je bio šef općinske vlade). Njegova je opcija izgrađena na dostignućima demokratskih tekovina u Europi. Dakle, priznaje suverenitet Hrvatske, granice ali u tom okviru traži maksimum za srpsku manjinu. Naravno, u tom će dobiti podršku svjetske javnosti. Njegovo je mišljenje da g. Pupavac (lider Srpskog foruma) ima iste ciljeve kao i Milošević samo su mu metode tobože demokratske. Đukić optužuje vrh srpske pravoslavne crkve da se je potpuno dala u politiku i tako se kompromitirala. Tragična je situacija u vodstvu srpske crkve. On ne može naći sugovornika. Đukić nam je iznio još detalja iz prošlog razdoblja. Drago mi je bilo čuti od njega da Hrvati nisu rušili srpske crkve, zabranjivali slavljenje Božića, krštavanje djece. To su oni sami radili. Sjetio sam se da je koju godinu unazad episkop Zloković potjeran iz gostione u L. Petrovom selu gdje je namjeravao ručati. Naravno da to nisu radili Hrvati. Čudno, zapravo ironično zvuče stihovi pjesme koju sam tih dana čuo preko «srpskog» radio Korenice: «Stante paše i ustaše, ne dirajte što je naše, mi imamo srce lavlje i branimo pravoslavlje». Najednom, ti isti progonitelji postadoše branitelji pravoslavlja. Gdje je tu evanđeoska istina?
Đukić nam je rekao da se Hrvati ne mogu vratiti u Baranju dok se Srbi ne vrate u zapadnu Slavoniju /Pakrac…/. Je li moguće povući simetriju između agresora i žrtve?
Jedina ličnost iz pravoslavnog tabora s kojom se može nekako komunicirati je paroh Nikolić. On je plemenita duša koji se od početka distancirao od Miloševićeve velike Srbije. Zadržao je kršćansku širinu i nije se dao upregnuti u kola sebičnih nacionalističkih interesa. Ali, on ne znači ništa u pravoslavnoj crkvenoj hijerarhiji: on je tek paroh i to u mirovini. Ali, njegov stav ima moralnu težinu.
05.09.1992. Put u Karlovac – Zagreb (iz Rijeke). Noćio sam u Lukovdolu (gdje je župnik vlč. Ivica Vuković) da bi sutradan 6. rujna u 12 sati u domu HV u Karlovcu misio za prognane iz slunjskog kraja. Misa u Zagrebu na Kaptolu 9. Noćio kod obitelji Modrušan.
07.09.1992: s poljskim vojnim kapelanom – Ugovoreni susret s poljskim vojnim kapelanom ostvario se 07.09.1992 u franjevačkom samostanu (Karlovac). U 9 sati došao je u ovaj samostan katolički svećenik koji živi u Slunju s poljskim bataljunom plavih kaciga. Bio sam uzbudljiv čekajući ovaj susret. Više je razloga za to. Sretna je okolnost što je u samostanu bio p. Stanislav, Poljak – pavlin. Naime, u novootvoreni samostan pavlina u Kamenskom kod Karlovca došao je ovaj mladi poljski redovnik. Naučio je hrvatski a bio nam je i veza za susret s vojnim kapelanom. On nam je bio prevoditelj. Teško bi se, inače, sporazumjeli na poljskom jer je taj jezik, iako slavenski, gotovo nerazumljiv. Pogotovo kad se radi o nekim nijansama. Razgovarali smo puna dva sata. Promijenili smo mišljenje o plavim kacigama. Naime, oni su nemoćni pred barbarstvom četnika, jer nisu primili mandat da vojno interveniraju. Mi očekujemo da se oni bore s četničkim divljacima što mi nismo mogli. Njegov je život kao i život plavaca u Slunju vrlo težak. Nema vode ni struje. Malobrojno stanovništvo je u oskudici. Bio je jedamput u spaljenoj slunjskoj župskoj crkvi. Sve je u njoj spaljeno. Dvorana za vjeronauk nije uništena. Za župni stan nije zano pa smo mu opisali. Dali smo mu popis naših 450 ljudi koji su tamo ostali da ih, kolko može, zaštiti ili bilo što učini za njih. To mora biti diskretno jer ako četnici primjete ljudi će nastradati. Crkva u Lađevcu je razorena, u Drežniku, Rakovici…Nemaju ovlast da spriječe useljavanje u hrvatske kuće ili njihovo rušenje.To samo mogu prijaviti nadležnima. Situacija je tragična za naše ljude. Kad smo mu rekli da vlč. M. Bogović i ja namjeravamo doći u Slunj odgovorio je da to nikako ne činimo. Rekli smo da je to u režiji Visokog komesarijata. Rekao je da to treba biti pismena garancija s obje strane. Kolikogod mi je bilo drago što bar neki oblik katoličke prisutnosti, u osobi vojnog kapelana, ima u Slunju, ovaj me je susret još više uvjerio u našu nemoć pred silom.
Kapelan (Kristofor Karpinski, po činu major), simpatični četrdesetogodišnjak iz Poljske, ostaje slamka za koju se lovimo u ovom beznađu. Bože, hoće li toliko područje i toliko dobrog naroda biti žrtva barbara s istoka?
08.09.1992: Mala Gospa u progonstvu – Nisam se vratio iz Karlovca u Rijeku jer sutra slavimo blagdan Male Gospe u Karlovcu. Noćio sam u Mrkoplju kod vlč. Petra Boguta rodom iz Slunja (još nemam smještaja u Karlovcu). On je dugi niz godina u Mrkoplju pa se je suživio s narodom, prirodom i svom problematikom. Iz svoje prognaničke perspektive izgleda mi njegova vezanost na ovaj kraj pomalo čudna. Ali, posve je prirodno da se i ljudsko biće ukorijeni u određenu sredinu te njezino «čupanje» bude jako bolno ili ponekad sudbonosno.
Večernja šetnja, čist i svjež zrak, osjećaj prolaznosti vremena ostaju nezaboravni. Kako neki trenutak po intenzitetu može biti velik! U njemu se može doživjeti više nego u godinama «praznog» hoda. U 12 sati bio sam već u Karlovcu sa svojima. Povratak u Rijeku u večernjim satima.
12.09.1992. u Karlovcu – Djevojčice mi rekoše da je tata Luka kod kuće (odnosno u stanu). Radi se o Luki Jurčiću, ocu 7 djece, Slunjaninu, koji je već toliko puta obišao naš (okupirani) kraj. Hrabar je to muž i spreman na riziko. Njihova grupa od desetak ljudi prošla je stazama «divljih svinja» do Kladuše. Bili su s vlč. Marijanom Ožurom (u V. Kladuši), otišli su do Cazina i Bihaća. Ne ulazim u njihove zadatke izviđačke naravi, ali me zanima život u našem kraju. Uspjeli su dovesti iz Kladuše 27 naših ljudi (među njima dva Srbina koji su također pobjegli pred četnicima). Svoju mater, koja je u samom Slunju, nije mogao izvući jer je starica nesposobna za tako naporan put. Donio je potresne fotografije crkve u Cetingradu u trenutku kad gori. Snimili su kapelicu u Glavici koja je ostala čitava (samo razbijena ulazna vrata). Na dugom putu nisu imali nikakvih neprilika.