“Vidjevši da su ga mudraci izigrali, Herod se silno rasrdi i posla poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine na niže – prema vremenu što ga razazna od mudraca.” Tako evanđelist bilježi ovaj potresni događaj.
Tajna patnje, stradanja nevinih, nadilazi naš um i srce. Patnja se pred nama podiže poput velikog zida koji priječi pogled na Božju dobrotu i ljubav. Postavljamo pitanje zašto nevini trpe. To su se pitali u ratu. U domovinskom ratu više od 400 djece je ubijeno u Hrvatskoj! Ovo zbunjuje ljude i neki ne mogu dokučiti Božju šutnju kad nevini trpe. Patnja nam ostaje tajna, misterij. Ali, u Kristovu križu na kojemu je razapeta sama Dobrota i Ljubav, izrugana i zgažena, progovara Bog da patnja nema zadnju riječ. Zadnju riječ ima ljubav. Kristova žrtva nije završila u besmislu patnje nego slavodobitnim uskrsnućem. “Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube” iako nam mnogo toga ostaje nedokučivo. Bol i patnja je tajna. Ali oni koji trpe s Kristom patnja nije izgubljeno vrijeme: “Valjaš slugo dobri i vjerni… uđi u radost gospodara svojega!” Danas crkva uči vjerni Božji narod da zna i svoju patnju spojiti s Kristovom patnjom, da zna i umije imati razumijevanja za one koji trpe.
Jutros je hladno jutro u Lici ali sunčano. Snijeg je očišćen sa prometnica ali ga ima posvuda. Hladne noći i jutra podsjećaju nas na nekadašnje zime: “ciča zima, vuci viju, u čađavoj izbi kuje kovač stari, na domaku ognja lice mu se žari”