Kakvu sve sliku o Bogu imaju ljudi? Jedan dio ljudi vjeruje u Boga ali kao nemoćnog! On ne može promijeniti ovaj svijet i ne može ostvariti svoje zamišljene projekte, On može biti dobar i dobroćudan ali osteje nemoćan pred zlom u svijetu. Neki ljudi vjeruju u Boga ali mu se ne obraćaju molitvom jer su uvjereni da Bog ne može promijeniti ovaj svijet i njihovu sudbinu. Ostaju zatvoreni u svoj ograničeni svijet, često puta kao orahova ljuska na uzburkanom moru. Ovo je samo jedna od više slika o Bogu koju su neki ljudi sebi utuvili u glavu… Poslužimo se slikom malog djeteta koje pokušava rukom dohvatiti Mjesec, koje ima stotine želja, često nerazumnih i ludih. Dijete želi naložiti vatru na tepihu u dnevnom boravku. To se njemu sviđa ali ne vidi posljedice toga čina. Kako bi to izgledalo kad bi udovoljavali svakoj želji djeteta? Dijete treba odgajati za odgovorno ponašanje prema sebi, drugima, prirodi. Kao odrasli nasmijemo se svojim dječjim ludostima. Zamislimo koliko Bog ima strpljivosti s nama ljudima jer mi smo njegova djeca. On ne ispunjava naše djetinjarije nego svoje planove s čovjekom! Čovjek je Božji projekt koji on izvodi do finala. Sada možemo razumjeti lakše početnu istinu da Bog ispunjava svoje planove a ne naše lude želje! Bog ne napušta čovjeka! Nakon istočnog grijeha kad čovjek želi biti “bog”. Božji plan dosiže vrhunac Kristovim dolaskom, njegovom smrti iz ljubavi na križu. Čovjeku se opet otavara perspektiva vječnosti. On je Božji miljenik i velika je cijena plaćena Kristovom žrtvom na križu za čovjekov povratak u Božji svijet, da opet postane dijete Božje. Kristova smrt i uskrsnuće nudi čovjeku neslućene mogućnosti…Ali čovjek može odbiti Božju ponudu. On ostaje onda u tami. Pakao nije neka kazna vatrom nego čovjek koji je odbio Božju ponudu ljubavi ostaje u tami. Odluku donosimo u ovom životu u vremenu. Naše je vrijeme dragocjeno! Tolstoj priznaje da je živio kao nihilist ali kad se susreo s Kristom sve se promijenilo: smrt više nije smrt nego novo rođenje. Vjerom ulazimo u Božju svemoć! Naša komunikacija s Bogom odvija se svakodnevno. Neki su umjetnici ovjekovječili prizor kad se zvono na zvoniku oglasi, žeteoci ili kosci ostavljaju srp ili kosu i mole. Sav njihov rad dobiva dimenziju vječnosti.
HODOČAŠĆE NA SV. BRDO – Kad se uputimo “majstorskom cestom” preko Velebita /sv. Rok -Alan – Tulove grede/ svako toliko nas upozorava mramorna ploča na poginule branitelje. Na kraju je i mjesto stradanja Gavrana s kapelom. Velebit je hrvatska povijesna planina i mi bismo vodili stogodišnji rat za Velebit. To je potvrdio srpski “istoričar” još 1991. Sada u miru Velebit je odmor za dušu i tijelo ali i naša povijest. Udruga specijalne policije Vila Velebita poziva i ove godine na obilježavanje stradanja Hrvata iz Svetog Roka, Lovinca, Cerja i Ričica tijekom Domovinskog rata. Tom prigodom organizira se 21. rujna (subota) hodočašće i pohod na Sveto brdo. Okupljanje ujutro u 7 sati kod crkve u Svetom Roku, potom se polazi vozilima na Mali Alan – Liščani bunari, a zatim pješice u smjeru Dušica na Sveto brdo. U 16 sati bit će polaganje vijenaca i paljenje svijeća kod spomen obilježja u Egeljcu, a odmah potom i sveta misa.