Danas je Nedjelja Božje riječi ali i spomen na Obraćenje sv. Pavla. Zapala me je čast da slavim misu u grobljanskoj kapeli u naselju Smiljansko Polje, područana kapela /i goblje/ župe Smiljan. U 10 sati moj automobil me vjerno poslužio. Vlažan i prohladan zimski dan ali bez snijega. Ključ kapele na skrovitom mjestu koje zna samo nekoliko vjernika i naravno misnik. Prvi sam stigao i priređujem oltar i knjige za misno slavlje. Uskoro se okupila mala zajednica. Majka sa troje djece pomaže i prihvaća čitanja. Nema orgulja. Narod pjeva iz srca. Ovakve mise s malim zajednicama imaju svoju draž. Osjećamo se kao obitelj a ja kao da sam s njima odrastao! Riječ Božje nas želi probuditi. Lako se uspavamo. Poznate krilatice: glavno da imam jesti i piti, da sam zdrav, a “ja Boga ostavljam na miru”. Ali nas Isus uznemiruje, želi nas trgnuti iz naše pospansti. Zapravo još su gori oni koji ne računaju s Bogom i ne treba im ga nego samo u nevolji. Ali Bog ne ispunjava naše lude želje nego svoje planove. Što bi bilo od djeteta kad bi roditelji udovoljavali svakoj njegovoj ludosti! Bog nas odgaja: šalje nam svoje znakove. Bolest može nekome biti prigoda da se obrati i upozna Božju ljubav. Smrt drage osobe može nas zamisliti. Zato nas Božja riječ danas uznemirije ali zato da nas izvlači iz ravnodušnosti, nehaja i sljepoće srca. Isus je upravo uznemirivao ljude! Neki su mu to zamjerali ali su ipak primjetili da on voli čovjeka i da je postao čovjek da nas izvede u nova prostranstva ljubavi i mira. Sudjelovanje u nedjeljnoj misi je konkretni dokaz da računamo na Božju ruku u teškim kušnjama. Sa nedjeljne mise vjernici odlaze blagoslovljeni: oni dijele iste probleme kao ostali ljudi ali nedjeljno sudjelovanje u gozbi ljubavi baca svjetlo na sav njihov život i budućnost. Oni su sinovi vječnosti. To jamči Krist koji je radi nas i našeg spasenja podnio smrt na križu, umro i uskrsnuo. Pripremio nam je mjesto na vječnoj gozbi ljubavi.
U kapeli u Smiljanskom polju
Obližnja indusrijska zona šuti danas