Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Ove riječi koje izgovaramo u svakoj misi imaju posebnu težinu u adventu. Iščekujemo njegov slavni dolazak na kraju ljudske povijesti kad će zaživjeti “novo nebo i nova zemlja”, kad će biti otrta svaka suza s naših očiju te tuge, jauka ni boli biti više neće…U ovom vremenu imamo dovoljno prilika, poticaja, argumenata da progledamo: da očima vjere gledamo na smisao našeg putovanja kroz vrijeme. Doći će i naš zadnji advent kad ćemo stati pred potresnu istinu o sebi. Oni koji se kite epitetom “ateist” mogu biti pobunjeni vjernici. Poput djeteta koje ne dobiva željenu igračku ili se ne udovoljava njegovim željicama, počinje se ritati nogama, buniti i sakrivati da ga voljena osoba traži. Jean-Paul Sartre, uza sve svoje pobune, intelektualne egzibicije, na kraju života drugačije je govorio. Njegov prijatelj i obraćenik Piere Victor zabilježio je njegove riječi: “Ne osjećam da sam proizvod slučajnosti, mrlja prašine u svemiru, već netko tko je bio očekivan, pripreman, naznačen. Ukratko, biće koje je jedino Stvoritelj mogao staviti ovdje, a ova ideja o stvoriteljskim rukama odnosi se na Boga”. Nije li ovim iskazom Sartre doživio svoj advent? Isus nas upozorava da će na sudnjem danu biti velikih iznenađenja: prvi posljednji i posljednji prvi, one koje smo smatrali borbenim ateistima, mogu doživjeti svoj Advent i biti ubrojeni među sinove svjetlosti.
U našim crkvama događa se susret s Kristom u njegovj Riječi, otajsvu njegovog tijela koje se daje za život svijeta…