Ne treba spominjati da u našem svijetu ima puno boli i patnje. bezdušnosti i ratova. Krist je pobjedio zlo ovoga svijeta svojom smrću i uskrsnućem. Sila đavolska je razorena, Kristova smrt na križu otvorila je svim ljudima put u život vječni ali ne bez čovjekove suradnje, vjere i ljubavi. Ipak, naša patnja, trpljenje, sjedinjuje se s Kristovm patnjom. Nitko ne može reći: gdje je Bog u mojoj patnji, umiranju, napuštenosti! Krist je patio u sramoti, napuštenosti i silnoj patnji. Duboko nas dirne bolest naših dragih koji znaju reći: Isus je trpio pa i moje trpljenje nije besmisleno. Iako udareni bolešću takvi su unosili mir među svoje bližnje. I sad pomislimo na one koji misle pomoći svojima eutanazijom, davanjem inekcije milosrđa da skrate njihove patnje. Neka zakonodavstva uvode praksu da se teško i neizlječivo bolesnom dade smrtonosna inekcija. Tko od nas smije oduzeti život drugomu? Nisu li ljudi i u trpljenju veliki! Trpljenje je rađanje za život vječni. Svoje patnje pridružujemo Kristovim patnjama na putu k uskrsnuću i životu vječomu. Jednako je važan život onoga koji trpi kao i onoga koji je zdrav. Veliki su oni ljudi koji i u trpljenju žive mir i predanost. “U tvoje ruke predajem duh svoj” – najljepše je što čovjek može reći u bolsti. Zaista neće biti ostavljen. Krist je prošao taj put a on je Put, Istina i Život!
