Danas se sjećamo Majke Terezije. Na današnji dan 1997. preminula je ova krhka žena koja je bila Božji glasnik, glasnik ljubavi koja ne ostavlja malene, ranjene, one koje je društvo gurnulo na margine. Ona je u svakom ljudskom biću vidjela Božju sliku. Nije mnogo teoretozirala, držala učena predavanja o socojalnoj nepravdi, nego pristupala onima odbačenima, prezrenima i zaboravljenima. Oni imaju dostojanstvo koje im je Bog dao, oni su djeca Božja. Njezin dugogodišnji rad s onima na rubu prepoznala je ljudska zajednica, sve kulture i religije…Nagrađena je Nobelovom nagradom ali to njoj nije bio vrhunac nego samo poticaj da dalje radi s “otpisanima”. Podsjetimo da je rođena 1910. u Skolju u albanskoj obitelji Bojaxhiu. Godine 1928. postaje časna sestra i 1929. odlazi u Indiju kao misionarka. Uočila je veliku bijedu u ovoj velikoj zemlji. Nije mogla gledati toliku socijalnu bijedu i ostati ravnodušna. Zasukala je rukave i počela svoj neobični humanitarni i karitativni rad. U dogovoru sa svojojom redovničkom zajednicom u Calkuti je pošla među najsiromašnije. Okupila je oko sebe hrabre sestre prozvane Misionarke ljubavi. Ostavila je iza sebe svjedočanstvo ljubavi koja nalazi način da pomognre onima slabima i bespomoćnima. Sjetimo se ove hrabre žene, časne sestre, koja više govori djelima nego riječima. Ona ostaje nadahnuće svakom čovjeku da prepoznamo one slabe na našem životnom putu i da im pružimo ruku.
Danas je u Gospiću vedro ali burovito
Nakon prvog dana škole – Čestitamo prvašićima koji su po prvi put ušli u škole. Začuđeno su sve snimali. Ovi doživljaji ostaju zabilježeni duboko u njihovom pamćenju. Posebno čestitamo onim školama, đacima i nastavnicima koji su započeli novu školsku godinu misom. Crkva je druga škola koja traje ćitav život a u kojoj učimo “ljubiti Boga iznad svega a bližnjega kao samoga sebe”. U “školi crkve” pripremamo se za život vječni…Naš je život u usporedbi s prohujalim milijunima godina kao život leptira. Ali se u tom kratkom životu rađamo za život vječni…
Nakon mise na prvi dan škole…