Djelo i ostavštinu papa povjesničar Michael Hesemann opisao je papu Ivana Pavla II. (1920.-2005.) – koji je umro prije 20 godina – kao “diva crkvene povijesti” i “proroka našeg vremena” – te se založio za dodavanje naslova “Veliki”. “Čovjek koji je, kao ‘Božje oruđe’, promijenio svijet, ponovno ujedinio Europu i navijestio Evanđelje milijunima na lokalnoj razini: ovako nešto nikada nije bilo u cijeloj povijesti Crkve”, rekao je njemački autor bestselera i papin biograf u intervjuu za novinsku agenciju Kathpress. Ivan Pavao II “jedan je od velikana” i svojim naukom i porukom je “zvijezda vodilja koja je davala i daje smjernice”.
Do danas su samo trojica papa u crkvenoj povijesti nazvana “Veliki”, u znak priznanja njihovog trajnog utjecaja na crkvu ili papinstvo: Lav I. Veliki (440.-461.), Grgur I. Veliki (590.-604.) i Nikola I. Veliki (858.-867.). Prema Hesemannu, ovaj bi atribut bio primjeren i Ivanu Pavlu II., jer: “Teško da je ijedna osoba promijenila svijet nabolje tako temeljito kao on. On je sam, bez ispaljenog metka, pobijedio komunizam i ponovno ujedinio Europu.” Osim toga, Karol Wojtyla – građansko ime pape iz Poljske – zaslužan je što je Crkvu uveo „u treće tisućljeće u gotovo ujedinjenom svijetu“ i oblikovao ga do danas.
Hesemann je enciklike Ivana Pavla II. opisao kao trajne sadržajne putokaze u kojima se duhu vremena suprotstavio “vječno važećim moralnim načelima”. “Njegova ‘teologija tijela’ i njegova borba za život čine ga prorokom našeg vremena”, rekao je povjesničar i pisac. Papa, koji je kanoniziran 2014., “vratio je Crkvu na pravi put svojom vlastitom unutarnjom jasnoćom i sjajem u vrijeme crkvene krize nakon Drugog vatikanskog koncila. On ju je doveo do ogromnog probuđenja – događaja koji podsjeća na ‘drugu Pedesetnicu’ kojoj su se koncilski oci nadali.” Tako je papa Wojtyla na svojoj smrti iza sebe ostavio “jaku Crkvu usidrenu u istini”.
Prema povjesničaru Rijeci 2003, “najveće buđenje mladih u vjeri u novijoj povijesti Crkve” također je vezano uzd Ivana Pavla II. i Svjetskih dana mladih koje je on inicirao. I na kraju svog pontifikata, unatoč godinama i bolesti, plijenio je svojom karizmatičnom osobnošću, autentičnošću i bezuvjetnom vjerodostojnošću, postavši tako “otac cijele generacije kršćana”. “Nije im rekao ono što su željeli čuti, ali im je dao najdragocjeniju stvar: Krista. Njegova jasnoća, njegova toplina, njegova duboka ljudskost i njegova ljubaznost fascinirali su ih i uvjerili. Susret s njim bio je jednostavno neodoljiv”, rekao je Hesemann o vlastitom iskustvu. (na naslovnici Papa Ivan Pavao II u Rijeci 2003.)
Razgovor uz kavu – Pomalo sunčan dan. Dugo se naše društvo nije sastalo. Odabralli smo jedan kafić u kojemu nije bilo puno gostiju. Čim smo se smjestili konobar je već bio tu: po običaju kava ili kapučino. Miro je otvorio diskusiju: smetaju ga dugi štrajkovi. Djeca su zbunjena. Sjećamo se neke godine štrajk prosvjetara trajao je pun mjesec dana. Djeca su zbunjena. Kakva im se šalje poruka? Može se neradom postići više nego radom! Marko se nadovezao: “Kongoanski nadbikup /kardinal/ rekao je: “Kad bi se Kongoanci preselili u Njemaćku a Nijemci u Kongo što bi se dogodilo? Njemci bi od Konga napravili Njemačku a Kongoanci bi od Njemačke napravili Kongo!” O ljudima ovisi. Ostavština komunističke svijesti i danas motivira neke na nerad. Bolje je štrajkom i pobunom dočepati se plaće nego radom. Zvuči pomalo otužno kad neki učitelji svoj autoritet mjeri visinom plaće. Doznajemo da je profesorici plaća 1500 eura. Neka puk prosudi je li to crkavica ili plaća s kojom se može živjeti. Možda je ona učiteljica dobro primjetila kad je štrak trajao mjesec dana: “Dajte mi djecu, učit ću ih i bez plaće: ne mogu gledati da gube dragocjeno vrijeme odrastanja. Ne mogu bez njih.” Učiteljsko zvanje /to nije prvenstveno radno mjesto/ usmjereno je na odgoj i obrazovanje mladih u školi ali i izvan škole. Oni su primjer ili bi trebali biti primjer i kad nisu u učionici….” Još bi Marko govorio ali se ubacila Katica. Ona je mudro slušala sugovornike i pokušala dati svoje viđenje: “Nažalost, nedostaje nam međugeneracijska solidarnost. Mene je briga za moju plaću a nije me briga za one koji žive na crkvici. Prosvjetni radnici znaju da je njihovo školovanje koštalo državu. Njihova diploma nije samo njihov napor nego i napor države da održi školski sustav osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja. Kolika bi djeca u Africi došla do fakultetske naobrazbe ali nemaju mogućnosti. Doznajem da njihovi osnovnoškolci plaču kad prestane škola za praznike: njima je škola šansa da progledaju, da im se otvori budućnost. Dobro se sjetiti i onih koji žive na rubu društva, koji ne štrajkaju i ne očekuju da će ih netko uzeti za ruku i odvesti u blagostanje. Oni tiho žive u svojoj skromnosti ali ne znači da su manje vrijedni od onih koji se hvastaju svojim diplomama i plaćama. Gledajući iz Božje perspektive: oni mogu biti među privima a ovi s debelim plaćama zadnji”…Diskusiju je prekinuo Marko koji danas slavi 40. rođendan. On je sretan svojim životom i tu sreću želi jednostavno podijeliti s drugima…
