Druga nedjelja po Božiću još nas drži u božićnom otajstvu. Sjetiimo se kad smo bili djeca, plašili smo se mraka. Jedva smo čekali da iziđemo iz mraka. A onda se sjetimo kad smo prestali bježati od mraka. I ne samo da smo postali hrabriji, nego kad smo počeli čak i tražiti mrak? Kad smo se u mrak počeli sklanjati kao na sigurno…Zašto smo uopće dobili potrebu da se sakrivamo? Što smo to počeli tajiti? I, povrh svega, tko nam je to objasnio da se i Boga trebam plašiti, pa sam se počeli i od Njega sakrivati? Da me ni On koji sve zna neće razumjeti? Bog nas iznenađuje: šalje svoga Sina i to kao Dijete. Ovo je dijete prozorčić u beskraj Božje dobrote i ljubavi. mira i zadovoljstva. Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Čovjeku se otvara perspektiva koju nije mogao zamisliti. Oni koji ga prihvatiše ne dobivaju samo pravo nego moć da postanu djeca Božja. Onaj koji nalikuje Bogu mislima, osjećajima, kruhom kojeg dade, oproštenjem nad kojim ne škrtari… Postati djeca jest jedno konkretno i tako reći beskrajno putovanje koje sažimlje jedna jedina riječ.
No, moguće je da ne budem više samo onaj koji svjetlo traži nego onaj koji će ga davati, ne onaj koji samo treba hrabrenje nego onaj koji hrabri, ne onaj koji nade nema nego koji nadu daje, ne samo onaj koji za životom hlepi – a uvijek ga osta gladan – nego onaj koji život umnaža obogaćuje i sebi i drugima. Da imaju život u izobilju..! Oni koji imaju novca u izobilju, oni ga mogu davati, ali ga mogu i sakriti, ljubomorno čuvati… Oni koji imaju život, koji su ga dobili u izobilju, oni ga ne mogu sakriti: to izobilje nosi i njih i one oko njih!
